Službeni glasnik BiH, broj 62/22

Na osnovu člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08) i Poglavlja 3. Odluke o usvajanju Politike upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za period od 2017 - 2022. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 38/17), na prijedlog Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 54. sjednici, održanoj 28. jula 2022. godine, donijelo je


ODLUKU


O USVAJANJU SMJERNICA IZ POLITIKE UPRAVLJANJA INFORMACIONOM SIGURNOŠĆU U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE ZA PERIOD OD 2017 - 2022. GODINE


Član 1.
(Predmet Odluke)

(1) Ovom odlukom usvajaju se smjernice iz Politike upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za period 2017-2022. godine, i to:

a) Smjernice o korisničkim računima i pravima pristupa,

b) Smjernice o sigurnosnim kopijama,

c) Smjernice o zaposlenju i prekidu zaposlenja i

d) Smjernice za izradu metodologije i procjene rizika.

(2) Smjernice iz stava (1) ovog člana su prilozi ove odluke i čine njen dio.

Član 2.
(Praćenje realiziranja Odluke)

Za praćenje realiziranja ove odluke zadužuju se Ministarstvo komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine i Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine.

Član 3.
(Stupanje na snagu)

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".

VM broj 93/22
28. jula 2022. godine
Sarajevo


Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH
Dr. Zoran Tegeltija, s. r.







SMJERNICE
O KORISNIČKIM RAČUNIMA I PRAVIMA PRISTUPA


1. Svrha


Svrha dokumenta je osigurati kontrolu nad otvaranjem, izmjenom, zamrzavanjem i zatvaranjem korisničkih računa u informacionom sistemu, u cilju sprječavanja zastarjelih, redundantnih i korisničkih računa otvorenih na neispravan način. Pravo pristupa vrijednostima informacionog sistema jedna je od najkritičnijih tačaka sigurnosti. Zbog naizgled komplikovanog procesa dodjeljivanja prava pristupa, korisnicima se često dodjeljuju "uobičajena" prava, koja su najčešče puno veća od potrebnih. Što veća prava pristupa korisnik posjeduje, veće su mogućnosti da slučajnim ili namjernim radnjama ugrozi sigurnost informacionog sistema.
Obavljanje osnovne djelatnosti institucije povezano je sa rukovanjem podacima koji se nalaze u informacionom sistemu. Zbog toga je neophodno da zaposlenima bude omogućen pristup različitim podacima u okviru sistema. Međutim, pristup zaposlenih ovim podacima treba da bude usaglašen sa procesnom strukturom organizacionog sistema. Zaposlenima je potrebno osigurati pristup samo onim podacima i dijelovima informacionog sistema koji su im potrebni za realiziranje aktivnosti za koje su nadležni, a ne kompletnom informacionom sistemu. Iz tog razloga potrebno je prilagoditi prava pristupa informacionom sistemu opisima poslova iz važećeg pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Takođe, ukoliko je institucija implementirala sistem upravljanja kvalitetom, potrebno je usaglasiti prava pristupa zaposlenih sa njihovim ulogama u procedurama.
Neophodno je osigurati da je pristup informacionom sistemu omogućen samo onima koji za to imaju pravni osnov, uz odgovarajuću evidenciju svakog pristupa i eventualnog ažuriranja. Zbog toga je neophodno implementirati sistem korisničkih uloga (rola), kojim će bit definirani odgovarajući nivoi prava pristupa prikupljenim podacima u informacionom sistemu. Sistem uloga mora precizno da definira prvo, kojim podacima korisnik kome je dodeljena određena uloga uopće može da pristupi, a zatim i na koji sve način može da ih obrađuje. Institucija treba da uspostavi mehanizam kreiranja i ukidanja korisničkih naloga, te da vodi evidenciju svih korisničkih naloga u okviru informacionog sistema, kako aktivnim, tako i ukinutim nalozima. Institucija propisuje procedure dodjele i ukidanja naloga, te provjere adekvatnog nivoa pristupa i dodjele jedinstvene identifikacione oznake svakog naloga.


2. Pristup informacionom sistemu


Pristup informacionom sistemu se bazira na podacima za autentifikaciju, kao što su lozinke, kriptografski ključevi, tokeni, smart kartice, pin kod i 2FA aplikacije. Distribuciju i čuvanje ovih podataka regulira institucija, kako bi se spriječile sigurnosne prijetnje poput otkrivanja podataka za autentifikaciju zaposlenih (kolegama, porodici ili trećim licima) ili zapisivanje šifre u notesu ili na naljepnici.
Osnovno pravilo pri kreiranju lozinke jeste izbjegavanje podataka iz privatnog života kao što su datum rođenja, ime kućnog ljubimca, omiljeno mjesto i slično, kao i bilo kakve riječi prirodnog jezika. Klasične metode probijanja lozinke danas podrazumjevaju automatizovane pretrage po spiskovima riječi (dictionary attack), a koji mogu obuhvatati na milion pojmova iz različitih jezika. Šifra od 12 brojeva ima 1.000.000.000.000 kombinacija, preciznije 10^12, šifra od 12 znakova koja sadrži cifre, velika i mala slova i specijalne karaktere ima 475.920.310.000.000.000.000.000 kombinacija, imajući u vidu da je ukupan broj svih alfanumeričkih i specijalnih karaktera 94. Šifra od 12 brojeva ili manje, može se razbiti za manje od sat vremena. Sa tehnologijom u slobodnoj prodaji, potrebno je oko pet miliona godina da bi se probila šifra iste dužine koja, osim brojeva, sadrži velika i mala slova i specijalne karaktere. Kod informacijskih sistema predviđenih za veliki broj korisnika, administratori uobičajeno automatski generiraju inicijalne lozinke. Nerijetko, lozinke se korisnicima šalju elektroničkom poštom, što nije siguran kanal komunikacije. Da bi se eliminirao rizik od presretanja poruke koja sadrži lozinke, ne treba ih slati elektronskom poštom. Prilikom razvoja informacijskih sistema, sistem treba postaviti tako da administrator kreira naloge samo sa korisničkim imenima, a da se korisnicima prepusti mogućnost da sami postave lozinku prilikom prve prijave u sistem, koristeći adekvatan digitalni certifikat ili token kako bi potvrdili svoj identitet. Sve lozinke se čuvaju u bazama ili datotekama koje se nalaze na serverima. Takve baze se moraju enkriptovati, tako da ni sam sistem administrator ne može da ih pročita. Iz praktičnih razloga administratoru treba ostaviti mogućnost da resetuje lozinke.
Jak sistem autentifikacije podrazumijeva više od jednog zahtjeva prilikom pristupa - ne samo korisničku lozinku, već i kvalifikacijski certifikat. Dvostruka provjera podrazumjeva zahtjev za potvrdu identiteta lozinkom i certifikatom. Prednost korištenja ovakvog sistema nalazi se u dodatnoj prepreci, u slučaju da je lozinka ukradena. Pored informacijskih sistema, dvostruku provjeru bi trebalo koristiti i za ostale naloge zaposlenih (elektronska pošta, nalozi na društvenim mrežama, finansijske aplikacije i slično). Digitalni certifikati se mogu primjeniti na više načina, ali je najjednostavnije distribuirati ih u obliku smart kartica ili USB tokena. Ukoliko se koriste certifikati u obliku kartica, za njihovu uporabu neophodni su odgovarajući čitači, dok se USB tokeni koriste preko postojećeg USB ulaza na računaru.
Log je registar svih događaja u okviru jednog sistema, odnosno svih aktivnosti korisnika - od prijave, preko unosa podataka do njihovih promjena, štampanja, brisanja i drugih postupaka. Logovi mogu biljažiti aktivnosti u različitim dijelovima sistema. Osnovni oblik je pristupni log (access log), a njegovu strukturu, kao i strukturu svih logova, podešava administrator informacionog sistema. Prilikom podešavanja treba imati na umu da log treba da bude dovoljno detaljan da omogući jasno utvrđivanje zloupotreba (neovlašteni pristupi i druge aktivnosti) ali da ne bude previše kompleksan za analizu ili skladištenje. Svaki pristupni log bi trebalo da sadrži konkretne informacije:
- korisnik koji je pristupio bazi podataka;
- datum i vrijeme pristupa;
- IP adresa sa koje je pristupljeno bazi podataka;
- resurs kome je pristupljeno;
- vrsta obrade podatka (pregled/unos/izmjena/brisanje/izvoz/štampa).
Logove je potrebno čuvati najmanje godinu dana, a ukoliko postoji mogućnost i duže. Pored toga, informacioni sistem je neophodno projektovati tako da se za svaki njegov segment (aplikacije, podaci, ostali resursi) od trenutka nastanka, pa sve do trenutka brisanja, pamte sve izmjene. Dakle, prilikom svake izmjene potrebno je čuvati konkretne informacije:
- korisnik koji je izvršio izmjenu;
- vrsta izmjene (unos, izmjena, brisanje podataka, nadogradnja softvera, instaliranje novih aplikacija itd);
- datum i vrijeme izmjene;
- vrijednost podatka prije izmjene.
Institucija treba da nadgleda razvojni proces kako bi imala saznanja o tome da li se naloženi standardi implementiraju u sistem. Kako bi to bilo moguće, institucija, zajedno sa trećim licem koje razvija informacioni sistem, treba da dokumentuje, sistematizuje i kvalificira sve vrste sigurnosnih zahtjeva i standarda koje informacioni sistem treba da sadrži, još prije početka projektovanja. Kasnije, tokom naprednijih faza razvoja, implementiranje ovih standarda također treba dokumentovati.
Dodjela prava pristupa:
- svaki korisnik prilikom otvaranja korisničkog računa, zavisno kojoj skupini korisnika pripada, ima minimalna, tzv. osnovna prava,
- svakom korisniku moguće je proširiti osnovna prava ukoliko za tim postoji potreba,
- dodatna prava pristupa može dodijeliti odgovorna osoba (zaposlenik institucije koji ima pravo dodjele prava pristupa),
- za pravo pristupa osjetljivim i tajnim podacima, korisnik je dužan potpisati izjavu o pridržavanju pravila sigurnosti definiranih Politikom upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama BiH za period 2017.-2022. godine,
- pravo pristupa trećoj strani dodjeljuje odgovorna osoba; prije dodjeljivanja prava pristupa treća strana je dužna potpisati izjavu o pridržavanju pravila sigurnosti definiranih Politikom upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama BiH za razdoblje 2017.-2022. godine,
- ukoliko treća strana zahtjeva pristup osjetljivim ili tajnim podacima, potrebna je suglasnost rukovodioca institucije,
- sva dodijeljena prava pristupa moraju bit jasno dokumentovana,
- potrebno je omogućiti uvid u koja prava pristupa ima pojedini korisnik ili skupina korisnika,
- potrebno je omogućit uvid ko sve ima prava nad pojedinim resursom, s mogućnošću filtriranja rezultata.


3. Evidencija zahtjeva


Pravovremeno zatvaranje korisničkog računa važna je karika u sigurnosti informacijskih sistema. Ukoliko "nevažeći" korisnički račun nije zatvoren, korisniku je otvoren put obavljanju zlonamjernih radnji. Kako bi proces otvaranja i zatvaranja korisničkih računa bio pravovremeno i kvalitetno obavljen, potrebno je definirati načine komunikacije između podnosioca zahtjeva i administratora sistema, te način evidencije zahtjeva za otvaranjem odnosno zatvaranjem računa. Prijedlog komunikacije i evidencije zahtjeva:
- komunikacija sa osobom odgovornom za upravljanje korisničkim računima obavlja se unaprijed definiranim protokolom, npr. putem web aplikacije,
- kako bi podnosilac zahtjeva pristupio aplikaciji, potrebno je obavit provjeru autentičnosti i autorizaciju,
- podnosilac zahtjeva na svom računaru otvara aplikaciju i zadaje zahtjev za otvaranjem/zatvaranjem korisničkog računa,
- zahtjev se pohranjuje u bazu podataka,
- administrator ima mogućnost pregleda zahtjeva prema kriteriju,
- administrator je dužan redovno pregledavati zahtjeve,
- zatvaranje zahtjeva ima prednost nad otvaranjem zahtjeva.
Protokol komunikacije između podnosioca zahtjeva i odgovorne osobe, te evidencije samih zahtjeva može biti realiziran i na neki drugi način odobren od strane institucije.


4. Otvaranje korisničkog računa


Korisnički račun moguće je otvoriti:
- zaposlenima,
- trećoj strani.
Procedura otvaranja korisničkog računa:
zaposlenima:
- ovlaštena osoba institucije putem aplikacije podnosi zahtjev za otvaranje korisničkog računa novom zaposlenom,
- administrator sistema na osnovu dobijenih podataka otvara korisnički račun.
trećoj strani:
- za otvaranje korisničkog računa trećoj strani potrebna je saglasnost ovlaštenog lica (administrator informacionog sistema) institucije,
- ovlašteno lice je glavno i odgovorno lice u saradnji sa trećom stranom i kao takvo ima prava davanja saglasnosti za otvaranje korisničkih računa,
- kod otvaranja korisničkog računa za treću stranu potrebno je odrediti vremenski period koliko će račun biti aktivan.


5. Zamrzavanje korisničkog računa


U slučaju dužeg planiranog nekorištenja informacionog sistema (npr. zbog edukacije u inozemstvu, bolesti, neplaćeno odsustvo i sl.) korisnički račun potrebno je zamrznuti (preko Active Directory za institucije koje su korisnice eVlade). Zamrzavanjem korisničkog računa izbjegavaju se nepotrebni postupci zatvaranja i otvaranja računa, ali i sprječavaju sigurnosni incidenti koji mogu nastati korištenjem korisničkog računa od strane drugih lica dok stvarni vlasnik nije prisutan. Zamrzavanje računa odvija se na način da podaci ostanu u bazi podataka o korisniku, ali se u posebno polje naznači da je račun zamrznut. Zamrznutom korisničkom računu nije potrebno mijenjati lozinku u određenom vremenskom periodu kako je definirano politikom. Također se zaobilaze sve druge sigurnosne kontrole od strane sistema za koje je potrebna interakcija korisnika. Zamrznuti korisnički račun moguće je vratiti u upotrebu (odmrznuti) na zahtjev korisnika i odgovorne osobe, s tim da zahtjev mora biti dokumentovan i odobren kao i kod otvaranja novog zahtjeva.


6. Zatvaranje korisničkog računa


Zatvaranje korisničkog računa posebno je osjetljiv postupak, a osjetljivost zavisi o organizaciji upravljanja korisničkim računima. Što je upravljanje računima nekvalitetnije izvedeno, to će zatvaranje korisničkih računa biti komplikovanije. Na primjer, ako se korisnički računi otvaraju bez dokumentovanja i na osnovu trenutnih potreba, nakon npr. godine dana više se ne zna ko ima pravo pristupa nad kojim resursima. Tada je i zatvoriti korisnički račun puno teže. Ukoliko "zatvorenom" korisniku ostanu neka prava pristupa, put za počinjenje zlonamjernih akcija mu je otvoren. Ovo je još jedan primjer zašto je kvalitetna organizacija korisničkih računa potrebna.
Zatvaranje korisničkog računa odvija se kroz sljedeće faze:
- pri prekidu radnog odnosa potrebno je predati zahtjev o zatvaranju korisničkog računa zaposlenog,
- trećim licima korisnički račun se zatvara nakon definiranog vremenskog perioda prilikom otvaranja računa, ili ukoliko je potrebno prije na zahtjev odgovornog lica zaduženog za suradnju sa trećom stranom,
- lice odgovorno za vođenje korisničkih računa dužno je redovno pregledavati zaprimljene zahtjeve za zatvaranjem računa te ih pravovremeno zatvoriti,
- ukoliko postoji potreba, korisniku je moguće prijevremeno zatvoriti korisnički račun bez prethodne obavijesti na osnovu pisanog zahtjeva ovlašćene osobe institucije.


7. ZAKLJUČAK


U skladu s Politikom i Smjernicama o korisničkim računima i pravima pristupa preporučuje se Institucijama BiH da donesu svoj interni akt u kojem će definirati pravila/procedure o korisničkim računima i pravima pristupa.
Literatura
1. Politika upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za razdoblje 2017. – 2022. godina ("Službeni glasnik BiH", broj 38/17)
2. Standard ISO/IEC 27001 – Sigurnosne tehnike – Sistem za upravljanje sigurnošću informacijama – Zahtjevi
3. Standard ISO/IEC 27002 – Sigurnosne tehnike – Pravilo dobre prakse za kontrole sigurnosti informacija
4. Zakon o zaštiti tajnih podataka ("Službeni glasnik BiH", broj 54/05 i 12/09)


SMJERNICE O SIGURNOSNIM KOPIJAMA 1. Svrha


Danas računari i aplikacije služe za povećavanje produktivnosti, smanjivanje troškova i uštedu vremena potrebnog za obavljanje posla. Ukoliko se nedovoljna pažnja posveti rizicima koji ugrožavaju računarske sisteme, u institucijama su moguće situacije koje mogu uzrokovati zastoje u poslovanju. Da se ne bi dogodio neplanirani zastoj, institucije moraju redovno izvršavati procedure za izradu i održavanje rezervnih kopija. U protivnom može doći do katastrofalnih posljedica. Uzrok tome je što je poslovanje zavisno u informacionim tehnologijama. Pred informatičke podatke se postavljaju visoki kriteriji zaštite koji su jednaki ili čak veći od kriterija zaštite zapisa u poslovnim knjigama. Informacioni sistem je dio infrastrukture institucije te je iz tog razloga nedostupnost istog ili uništenje podataka veliki rizik za koji treba planirati mjere kontrole i obavljati postupke kojima se povećava potpuno, sigurno i jeftino vraćanje podataka.
Izrada rezervnih kopija (eng. backup) je osnovna pretpostavka koja se postavlja pred sistem koji mora zadovoljavati rezervne zahtjeve. Postupak izrade rezervnih kopija zajedno sa postupkom povratka podataka, predstavlja osnovnu proceduru kojom se sistem štiti od gubitka podataka i osigurava brza obnova podataka u slučaju nepravilnosti u radu sistema kao što su npr. prekidi u radu računalnog sistema, infekcije virusima ili pak prirodne katastrofe poput poplava i požara. Potrebno je ispitati ispravnost rezervne kopije i procijeniti koliko je pouzdan medij na kojem je ona smještena. Rezervna kopija gubi svoju namjenu ukoliko se za vrijeme povrata podataka otkrije da je ona na pogrešnom mediju, pogrešno označena ili uništena. Rezervne kopije podataka, smještene na informacionom sistemu institucija, rade se u svrhu osiguranja podataka od vitalnog značaja za normalno funkcioniranje institucije. Zadatak rezervnih kopija je osigurati oporavak sistema na osnovu autentičnih, cjelovitih i raspoloživih prethodno pohranjenih podataka, u slučaju oštećenja nastalih povredom integriteta podataka usljed vremenskih nepogoda, potresa, ratnih razaranja, požara, poplave ili kavarije samih sistema.
Politika rezervnih kopija ima namjeru da jedinstveno u cijeloj instituciji definira načine postepena prema podacima, načine izrade rezervnih kopija te vraćanja podataka u slučaju određenih gubitaka. Rizik koji se odnosi prema informacijama određuje svaka institucija zasebno, a učestalost izvođenja izrade rezervnih kopija se određuje sukladno važnošću informacija i pripadajućim rizikom. Postupak izrade rezervnih kopija i vraćanje podataka treba biti dokumentovan u obliku procedure i primjenjiv u svim dijelovima institucije.


2. Razlozi za izradu rezervnih kopija


Jedan od glavnih razloga za izradu rezervnih kopija je raspoloživost sistema. Svaki poremećaj u radu sistema se odražava u prestanku rada istog. Posljedice nemogućnosti odvijanja poslovnih procesa se zavisno o važnosti tih procesa, mjere u različitim iznosima (od hiljadu do milion). S tim razlogom je potrebno osigurati izradu rezervnih kopija kako bi se u izvanrednim okolnostima moglo nastaviti sa poslovanjem. Osiguranje neprekidne raspoloživosti i mogućnost nastavka rada informacionog sistema usljed nepredviđenih okolnosti, čine uspješnim poslovanje institucije, dok se u slučajevima neispunjena tih uvjeta uzrokuju uz finansijske i neke nepopravljive štete kao što su gubitak ugleda, nepovjerenje građana i prestanak suradnje sa međunarodnim institucijama. Ukoliko institucija raspolaže rezervnim kopijama, u slučajevima elementarnih nepogoda (požar, potres, poplava, sabotaže, teroristički napadi, itd…) ili drugih uzroka prekidanja rada, institucija posjeduje mogućnost uspostave poslovanja na drugim lokacijima. Neki od uzroka koji mogu prouzročiti prekid poslovanja su kvarovi na strujnom napajanju, kvarovi računara ili diskovnih medija čime se trenutno gube informacije. Izuzev tih uzroka prekidanja poslovanja postoje i oni uzrokovane ljudskim faktorom, a to su ljudska pogreške, zlonamjerne aktivnosti lokalnih korisnika ili udaljenih napadača. Također, virusi i drugi maliciozni programi mogu uništiti vrijedne podatke. Još jedan razlog za izradu rezervnih kopija je zakonska obveza čuvanja finansijskih i drugih sličnih podataka. Zavisno o propisanim rokovima za čuvanje određenih podataka definira se i politika izrade rezervnih kopija. Rezervne kopije su također validan dokaz u sudskim procesima i zato je ponekad važno posjedovati periodične rezervne kopije kojima se može dokazati postojanje određenih informacija. Institucije često trebaju čuvati stare podatke kada rade na poslovima koji uključuju istraživanje i razvoj. Naime, tokom razvoja nekog programa ili sl., koji može trajati i više mjeseci ili godina, moguće su situacije u kojima je potrebno odustati od odabranog smjera rada i vratiti se u neku staru fazu koja može biti unazad i nekoliko mjeseci.


3. Postupci u izradi rezervnih kopija


Svaki institucija sam za sebe treba donijeti odluku o tome koji su im podaci važni i za koje podatke je potrebno izrađivati rezervne kopije. U praksi se obično izrađuju rezervne kopije podataka generisanih aplikacijama dok se za same aplikacije u pravilu ne izrađuju rezervne kopije. Prilikom procesa izrade rezervnih kopija pažnju je potrebno posvetiti i smještaju podataka. Naime, podaci se mogu spremati na lokalnom računaru, na udaljenom računaru koji služi kao "data" server ili na nekim prenosnim medijima. Sam proces izrade rezervnih kopija odvija se u nekoliko faza:


Identifikacija podataka


Institucije trebaju odlučiti koji podaci su važni za instituciju ili korisnike. U praksi se kao najbolja praksa pokazala simulacija kojom se definiraju podaci koje je potrebno vratiti u slučaju kvara računara. Obično su to podaci koje generišu tekstualni i tabelarni programi, baze podataka i elektronička pošta. Mnogi od njih posjeduju mogućnost stvaranja jedinstvene backup datoteke iz koje je naknadno moguće vratiti podatke. Svakako je dobro posavjetovati se sa stručnjacima prilikom odlučivanja o tome što sve je potrebno staviti u sigurnosnu kopiju.


Određivanje prihvatljivog medija


S obzirom na prirodu sadržaja čija rezervna kopija se kreira, potrebno je odrediti i prikladan medij. Najčešće se odabire onaj medij koji je na jednostavan način podržan od računara, što znači da spremanje tekstualnih datoteka u obliku ispisanih stranica nije najpristupačniji oblik. Također Institucija može da radi bekap na više od jednog medaja radi povećanja redudandnosti navedenih bekapa.


Označavanje rezervnih kopija


Svi mediji koji sadrže rezervne kopije moraju biti jedinstveno i precizno označeni. Informacije koje su istaknute označavaju datum stvaranja kopije, broj kopije u nizu kopija i datum stvaranja. Preporučuje se održavanje zapisa o rezervnim kopijama u pisanom obliku gdje su navedene detaljnije informacije i reference. Također u slučaju korištenja softvera za kreiranje automatskog bekapa prepuručuje se da isti generiše navedene podatke o datumu broju rezervne kopije u elektroničkom obliku.


Čuvanje rezervnih kopija


Zapise o rezervnim kopijama potrebno je određeno vrijeme čuvati. U praksi se koriste zapisi stari jedan dan, sedmični, mjesečni, polumjesečni, polugodišnji i godišnji – zavisno o tome koja je količina podataka koju želimo sačuvati. Ovim postupkom se institucije osiguravaju od gubitka podataka i postupak je za korisnike potpuno transparentan. Sam postupak se u praksi najčešće naziva "generacijska rezervna kopija" koja može sadržavati i po nekoliko generacija zapisa rezervnih kopija.


Smještaj rezervnih kopija


Rezervne kopije se trebaju smjestiti zajedno sa pripadajućim zapisima na sigurnu lokaciju. U idealnoj situaciji se kopije drže na drugoj lokaciji dovoljno udaljenoj od originalne kako bi se izbjegle prirodne nepogode (vatra, poplava, …) i time omogućilo sigurno vraćanje podataka i odvijanje procesa poslovanja.


Testiranje rezervnih kopija


Nakon obavljanja procesa izrade rezervnih kopija potrebno je testirati vraćanje podataka s medija. Ovim postupkom se provjerava da li su svi podaci iz rezervne kopije ispravno vraćeni. Time se osigurava proces eventualnog vraćanja podataka u slučaju neke opasnosti. Institucije uvijek moraju posjedovati plan za najgori mogući scenarij kao što je npr. potpuni gubitak podataka na sistemu. Zbog toga treba postojati definiran postupak vraćanja podataka na zamijenjeni hardver i uspostava prethodnog operativnog stanja. Nakon obavljene procedure vraćanja podataka često je potrebno obnoviti licence za pripadajuće aplikacije jer su postupci kojima se generiše lozinka često vezani uz konfiguraciju hardvera na računaru kao što je čvrsti disk, MAC adresa mrežne kartice ili ime servera. Postupak testiranja vraćanja podataka moguće je izvršiti u dvije faze:
- testiranje na postojećem računaru ili
- testiranje na računaru slične konfiguracije.
U postupcima izrade rezervnih kopija potrebno je obratiti pažnju na dodatne zahtjeve. Važno je gdje su podaci smješteni s obzirom na prirodu podataka i njihovu važnost za Instituciju. S obzirom na postojeće zakone o čuvanju podataka, ukoliko se radi o finansijskim podacima ili slično, potrebno je čuvati kopije određeni broj godina. Ukoliko se pri korištenju aplikacija radi o ugovorima o korištenju u određenom periodu, potrebno je osigurati uništenje podataka nakon isteka istog ugovora. Pri izradi rezervnih kopija dobro je imati ovakvu listu za provjeru:
- da li su izrađene rezervne kopije svih podataka, operativnog sistema i pomoćnih programa adekvatno i sistemaski,
- postoje li zapisi o sadržaju rezervnih kopija i njihovom smještaju,
- postoje li zapisi o licenciranim aplikacijama,
- postoje li kopije medija ili zapisa spremljene na udaljenoj lokaciji,
- da li je povremeno proveden postupak vraćanja podataka sa medija,
- može li novi hardver čitati podatke sa postojećih medija,
- hoće li se zbog postojećih licenci aplikacija pokretati na novom hardveru i
- da li je proveden postupak potpunog vraćanja podataka u određenom vremenskom periodu.
U praksi se ne preporučuje korištenje samo jednog medija za potrebe arhiviranja. Rizik koji je povezan sa gubitkom podataka je manji ukoliko postoji više kopija istih podataka. Ukoliko se radi o optičkim medijima preporučuje se korištenje većeg broja jer je njihova cijena zanemariva s obzirom na štetu koja se može prouzročiti gubitkom podataka. Također, ukoliko se svakodnevno sprovodi izrada rezervnih kopija ili barem u nekim definiranim periodima, smanjuje se rizik gubitka podataka. Ukoliko se periodično sprovodi stvaranje rezervnih kopija uvijek postoji mogućnost vraćanja podataka. A u slučajevima kada se radi o većem kvaru kao što je npr. mehanički kvar na tvrdom disku, onda su najčešće uništeni svi podaci na njemu. Jedini način vraćanja podataka je iz rezervne kopije. Preporučuje se koristiti drugi medij od onog izvornog na kojem su podaci iz kojih su izrađene rezervne kopije. Postoji više metoda za stvaranje rezervnih kopija. Jedna od najčešćih je stvaranje vlastitih arhiva od strane Institucije. Pri tome se najčešće izrađuju rezervne kopije za one podatke koje Instituciji predstavljaju važan informacioni resurs. Izuzev takvih stvaranja arhiva određenih specifičnih informacija, često se koristi i stvaranje rezervnih kopija sistema baza podataka. Administratori u praksi sprovode stvaranje rezervnih kopija niza korisničkih direktorija. Pri tome administratori mogu raditi rezervne kopije svih podataka ili samo izmijenjenih tj. novih podataka. Pošto se kod izrade rezervne kopija najčešće koriste velike količine datoteka, u pravilu se one kompresuju odgovarajućim sistemskim alatima.


4. Vrste rezervnih kopija


Stvaranje rezervne kopije (backup) ne utiče na stepen sigurnosti samog IS, ali je od ključnog značaja kada se poslije rezervne krize javi potreba da se izgubljeni podaci povrate. Ponekad je na temelju rezervne kopije moguće utvrditi uzrok pada sistema – rekonstrukcijom rezervnih propusta ili grešaka u IS, i slično. Preporučeno je i eksterno i interno čuvanje kopija. Eksterni backup se odnosi na čuvanje datih kopija podataka na posebnim diskovima u posebnim sefovima koji su zaštićeni od mogućih nezgoda (primjer: vatrostalni sefovi). Interni backup podrazumjeva čuvanje kopija baze podataka u okviru IS, odnosno na različitim serverima ili na serveru koji je posebno namjenjen za backup. Servere treba kopirati noću. Diferencijalna kopiranja (backup promjena) treba obavljati svake noći, dok cjelokupni backup treba obavljati jednom u sedam dana. Dnevne izrade kopije treba čuvati jednu sedmicu, dok bi sedmični trebalo čuvati jedan mjesec. Mjesečne rezervne kopije treba čuvati jednu godinu, dok bi godišnje trebalo čuvati zauvijek. Podrazumijeva se da te rezervne kopije treba zaštiti od svih vrsta fizičkih povreda. Treba imati u vidu da se izbrisani podaci ponekad ne mogu povratiti.
U nastavku slijede preporuke iz prakse za izradu rezervnih kopija:
- Provjera vraćanja podataka nakon nepravilnosti u radu sistema - u praksi se obavljaju provjere i testiranja da li je moguće nastaviti poslovanje npr. nakon kvara na čvrstom disku, ukoliko smo izgubili medije sa rezervnim kopijama ili su one ukradene. U testiranje su uključene različite smjernice koje analiziraju koliko je potrebno da se poslovanje vrati u fazu kad su izgubljeni podaci, koji su preduslovi potrebni za to, ko je odgovoran i sl. Sve ove smjernice moraju biti sadržane prilikom izrade politike rezervnih kopija.
- Periodična provjera rezervnih kopija - iz razloga što mediji i pripadajući hardver mogu biti veoma nepouzdani potrebno je periodički provoditi testiranja koja se odnose na njihovu ispravnost. Velika količina podataka pohranjenih na trakama ili disketama je beskorisna ukoliko se ne mogu pročitati sa istih. U tu svrhu potrebno je periodično provjeravati ispravnost rezervnih kopija.
- Čuvanje starih verzija rezervnih kopija - nekad je potrebno izvjesno vrijeme kako bi se utvrdilo da je neka datoteka uništena ili pobrisana. Zbog takvih slučajeva uvijek je potrebno čuvati stare verzije rezervnih kopija određeno vrijeme ili onoliko koliko nalaže zakon. Moguće je čuvati sedmične, mjesečne, polugodišnje ili godišnje verzije rezervnih kopija. Preporučuje se stare kopije čuvati na različitoj lokaciji od one na kojoj su podaci.
- Provjera sistema baza podataka prije izrade rezervnih kopija - ukoliko se radi o povratku podataka sistema koji je prethodno uništen onda je rezervna kopija beskorisna. Preporučuje se prije izrade rezervne kopije provjeravanje integriteta sistema baza podataka.
- Provjera da se datoteka ne koristi tokom stvaranja rezervnog zapisa - ukoliko se datoteka koristi prilikom izrade rezervne kopije ona je beskorisna jer ne sadrži ispravnu i važeću verziju.
- Stvaranje rezervne kopije prije velikih promjena u sistemu baza podataka - korisno je imati rezervnu kopiju prije testiranja novog hardvera, popravaka na sistemu ili instalacije novih aplikacija.
Prilikom izrade rezervnih kopija institucije mogu koristitit i druge metode kao što su electronic vaulting, journaling i mirroring u zavisnosti o vrste poslovavanja i potreba institucije kada je u pitanju izrada rezervnih kopija.


5. Zaključak


Procesom stvaranja sigurnosnih kopija i povratom podataka smanjuju se rizici kojima je izložen informacioni sistem. Redovan i pouzdan postupak izrade sigurnosnih kopija je postupak koji se ne smije izbjeći. Bez obzira kako se tretira sistem ne mogu se izbjeći rizici od neželjenih posljedica. Rizici su obično veći nego su ljudi to sposobni shvatiti, a prema podacima se treba odnositi ozbiljno prije nego se osjete posljedice gubljenja istih. Po statistici 90% organizacija propada ako izgube vitalne zapise što pokazuje koliko su moderne organizacije zavisne o informacionoj podršci. Jedan od nedostataka izrade sigurnosnih kopija je cijena. Naime, proces uključuje odgovarajuće medije, opremu na kojoj se pohranjuju informacije, zaposlenike koji su zaduženi za održavanje sigurnosnih kopija i primjenu politike izrade sigurnosnih kopija, a to organizacijama uzrokuje troškove bez jasno vidljivih rezultata. Ipak, dugoročno gledano ta cijena je zanemariva u odnosu na cijenu koju može platiti tvrtka ili pojedinac ukoliko nije u stanju obavljati posao. Dodatan problem koji je moguć kod organizacija koje provode politiku izrade sigurnosnih kopija je otpor zaposlenika. Zaposlenici često sam postupak izrade sigurnosnih kopija smatraju bespotrebnim jer nisu svjesni važnosti sigurnosnih kopija za cijelu organizaciju. Ipak svi su ovi potencijalni nedostaci izrade sigurnosnih kopija zanemarivi u odnosu na mogućnost prekida poslovanja i propadanja organizacije u slučaju izostanka podataka. Stoga je podatke potrebno adekvatno zaštiti, a jedan od neophodnih načina je i izradom sigurnosnih kopija.
U skladu s Politikom i Smjernicama o rezervnim kopijama preporučuje se Institucijama BiH da donesu svoj interni akt u kojem će definirat pravila/procedure za izradu rezervnih kopija.
Literatura
1. Politika upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za period 2017. – 2022. godina ("Službeni glasnik BiH", broj 38/17)
2. Standard ISO/IEC 27001 – Sigurnosne tehnike – Sistem za upravljanje sigurnošću informacijama – Zahtjevi
3. Standard ISO/IEC 27002 – Sigurnosne tehnike – Pravilo dobre prakse za kontrole sigurnost informacija


SMJERNICE O ZAPOSLENJU I PREKIDU ZAPOSLENJA 1. Svrha


Svrha smjernica o zaposlenju i prekidu zaposlenja je definirati procedure kojima će se precizirat koraci koje je potrebno preduzeti u pogledu sigurnosti prilikom zaposlenja, sklapanja ugovora o zaposlenju ili suradnji i koje definiraju na koji način kvalitetno sprovesti prekid zaposlenja ili raskid ugovora. Cilj navedenih procedura je smanjenje rizika od ljudske pogreške, krađa, prevara i zlouporabe resursa informacijskih sistema institucije.


2. Procedure sklapanja ugovora


Odgovorne osobe pri sklapanju ugovora o zaposlenju ili saradnji trebalo bi da provedu mjere definirane sljedećim procedurama:


2.1. Provjera


Provjera (eng. screening) u svrhu kontrole potencijalnih zaposlenika ili poslovnih partnera jedna je od preventivnih metoda kojima institucija može djelovati na sigurnost informacionog sistema. Odgovorna osoba treba sprovesti ili inicirati provjeru i ispitivanje nad potencijalnim zaposlenikom. Proces provjere i ispitivanja treba uzeti u obzir sva prava i zakonske odredbe privatnosti te ukoliko je dopušteno uključiti sljedeće:
- raspoložive reference karaktera, poslovanja itd.,
- pregled dostupnih CV-a, kontrola dostavljenih podataka,
- potvrde o školovanju i profesionalnim kvalifikacijama,
- dokazi identiteta (pasoš),
- da li je osoba kazneno gonjena itd.
Prikupljene podatke potrebno je dokumentirati kao povjerljive podatke te prema njima napraviti procjenu da li postoji mogućnost zloupotrebe informacionog sistema od strane potencijalnog zaposlenika.


2.2. Uvjeti zaposlenja i ugovor odgovornosti


Prije zaposlenja osoba u institucijama BiH, sklapanja partnerstva sa drugom organizacijom ili uključivanja u posao treće strane neophodno je u rješenje ili ugovor uključiti dio koji sve strane obavezuje na pridržavanje pravila definiranih sigurnosnom politikom. Rješenje ili ugovor treba sadržavati dodatak sa pojašnjenjima i stavovima:
- da svaki zaposlenik, partner ili treća strana, prije dobivanja prava pristupa imovini organizacije, treba potpisati ugovor o povjerenju,
- zakonskim pravima i odgovornostima svakog zaposlenika, korisnika i poslovnog partnera,
- odgovornostima institucije o čuvanju i rukovanju informacijama o zaposlenima,
- odgovornostima u slučaju obavljanja posla izvan radnog vremena ili izvan prostorija institucije (npr. kod kuće),
- akcijama koje je potrebno preduzeti ukoliko se utvrdi nepridržavanje pravila definiranih sigurnosnom politikom.
- Pojašnjenjima o postupcima u slučaju kad zaposlenik napušta Institucija u smislu poništavanja korisničkih naloga za pristup aplikacijama, sustavima i drugim resursima Institucije.


2.3. Odgovornosti rukovodilaca institucija


Rukovodioci institucija treba da zahtjevaju i insistiraju na pridržavanju pravila definiranih sigurnosnom politikom od strane zaposlenih, korisnika, poslovnih partnera i treće strane. Njihova je obveza sve zaposlenike, korisnike, partnere i treće strane:
- pravilno i jasno informirati o njihovim ulogama u sprovođenju sigurnosti te o njihovim odgovornostima prije dodjeljivanja prava pristupa osjetljivim informacijama,
- pružiti im uvid u obliku smjernica o tome šta se očekuje od njih zavisno o njihovim ulogama,
- motivisati da se pridržavaju pravila definiranih sigurnosnom politikom,
- osigurati potrebnu razinu svijesti o potrebi za sigurnošću, zavisno o ulogama.


2.4. Edukacija o informacionoj sigurnosti


Svi zaposleni institucije i ukoliko se ukaže potreba, partneri i personal treće strane trebaju proći odgovarajuću obuku o svijesti o informacionoj sigurnosti te pravovremeno biti upoznati sa dopunama ili promjenama u sigurnosnoj politici institucije.
Osnovni pojmovi o sigurnosti i obuka o svijesti o informacionoj sigurnosti trebaju bit prezentirani zaposlenima, partnerima i trećoj strani prije dodjeljivanja prava pristupa informacijama. Edukacija korisnika mora bit u skladu s ulogom, sposobnošću i odgovornosti pojedinca.


3. Prestanak radnog odnosa


Postupak prestanka radnog odnosa zaposlenog u instituciji važno je pravovremeno i kvalitetno obaviti kako se korisniku ne bi pružila mogućnost obavljanja zlonamjernih radnji. Prilikom prestanka radnog odnosa potrebno je zadovoljiti sljedeće sigurnosne kontrole:
- najvažniji dio prestanka radnog odnosa – ukloniti sva prava pristupa resursima institucije; ukoliko je moguće potrebno je prava pristupa ukloniti automatski pomoću posebnih programa (pristup programskim resursima),
- svi ključevi, pametne kartice i sl. također moraju biti vraćeni,
- svu imovinu koju je dobio na korištenje korisnik mora vratiti u posjed institucije,
- svi postupci vezani uz prestanka radnog odnosa (npr. vraćena imovina) trebaju biti dokumentirani.


4. Zaključak


U skladu s Politikom i Smjernicama o zaposlenju i prekidu zaposlenja preporučuje se Institucijama BiH da donesu svoj interni akt u kojem će definirati pravila/procedure o zaposlenju i prekidu zaposlenje.
Literatura
1. Politika upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za period 2017. – 2022. godina ("Službeni glasnik BiH", broj 38/17)
2. Standard ISO/IEC 27001 – Sigurnosne tehnike – Sistem za upravljanje sigurnošću informacijama – Zahtjevi
3. Standard ISO/IEC 27002 – Sigurnosne tehnike – Pravilo dobre prakse za kontrole sigurnosti informacija


SMJERNICE ZA IZRADU METODOLOGIJE PROCJENE RIZIKA Uvod


Potrebe za kvalitetnim rješenjima i pouzdanim sistemom upravljanja sigurnošću unutar institucije postala je jedan od osnovnih zahtjeva za uspješno obavljane poslovnih zadataka. U vrijeme kada računarska komunikacijska infastruktura predstavlja okosnicu poslovanja gotovo svih modernih firmi i institucija, upravljanje sigurnosnim rizicima igra veoma važnu ulogu u procesu zaštite informacionih resursa i poslovnih procesa.
Za proces upravljanja sigurnosnim rizikom slobodno se može reć da predstavlja temelj izgradnje sigurne i pouzdane računarske infrastrukture. Identifikacija kritičnih informacionih resursa i određivanje pripadajućih sigurnosnih rizika, proces je koji omogućuje kvalitetnije i ekonomičnije donošenje odluka vezanih uz unaprjeđenje sigurnosti. Bez odgovarajućih analiza i kvalitetno razrađenih planova, razvoja i implementiranja sigurnog računarskog okruženja vrlo je često haotičan proces koji rezultuje brojnim propustima i nedostatcima.
U ovom dokumentu opisani su osnovni ciljevi i ideje procesa upravljanja sigurnosnim rizicima, načini njegovog sprovođenja, kao i tipični problemi koji se javljaju u ovom području. Veći dio dokumenta posvećen je procjeni rizika, postupku na kojem se bazira gotovo cijeli program upravljanja sigurnosnim rizikom.


Upravljanje sigurnosnim rizikom


Sigurnosni rizik definira se kao mogućnost realiziranja nekog neželjenog događaja, koji može negativno uticati na povjerljivost (engl. confidentiality), integritet (engl. integrity) i raspoloživost (engl. availability) informacionih resursa. Pod informacionim resursima podrazumijevaju se sva ona sredstva koja institucija koristi u svrhu ostvarivanja svojih poslovnih ciljeva (hardver, softver, ljudski resursi, podaci i sl.)
Preciznо identificiranje, odnosno klasifikacija informacionih resursa prvi je, i vrlo važan, korak procesa upravljanja sigurnosnim rizikom, budući da se na osnovu njega određuje koji resursi zahtijevaju kakav tretman sa stanovišta sigurnosti. Neadekvatno obavljeno identificiranje resursa može cijeli proces odvesti u pogrešnom pravcu, čime se u potpunosti gubi njegov značaj i smisao. Upravljanje sigurnosnim rizikom (engl. Risk Management), relativno je nova disciplina u području sigurnosti IT sistema, koja je proizašla iz potrebe za standardizacijom i formalizacijom postupaka vezanih uz upravljanje sigurnošću. Definira se kao proces identifikacije onih činilaca koji mogu negativno utjecati na povjerljivost, integritet, i raspoloživost računarskih resursa, kao i njihova analiza u smislu vrijednosti pojedinih resursa i troškova njihove zaštite. Završni korak obuhvaća preduzimanje zaštitnih mjera koje će identificirati sigurnosni rizik svesti na prihvatljivu razinu, sukladno poslovnim ciljevima institucije.
U kojoj mjeri i na kojim mjestima će se pristupiti umanjivanju sigurnosnog rizika, odluka je prvenstveno menadžmenta, kao one funkcije koja ima mogućnost donošenja odluka i pravo raspolaganja nad proračunom institucije. Sigurnosni rizik moguće je tretirati na nekoliko načina. Moguće ga je prihvatiti onakvim kakav je, moguće je pristupiti njegovom umanjivanju, implementiranjem odgovarajućih sigurnosnih kontrola, a moguće je i njegovo ignorisanje, odnosno prebacivanje drugim institucijama. Spomenute tehnike biće detaljnije opisane kasnije u dokumentu. Donošenje odluka vezanih uz upravljanje rizikom vrlo je odgovoran i zahtjevan posao koji, osim određene razine stručnosti, zahtjeva i veoma dobro poznavanje IT sistema i njegove funkcije.
Proces upravljanja sigurnosnim rizicima sastoji se od tri faze:
- procjena rizika (engl. Risk Assessment);
- umanjivanje rizika (engl. Risk Mitigation);
- ispitivanje i analiza (engl. Evaluation and Assessment).
Svaka od navedenih faza ima svoju ulogu i cilj u kompletnom programu upravljanja sigurnosnim rizikom. U nastavku dokumenta biti će detaljnije opisana svaka od faza, zajedno sa svojim osnovnim karakteristikama i specifičnostima.


Procjena rizika


Procjena rizika vrlo je složen i zahtjevan postupak te stoga mora biti proveden profesionalno i osnovno kako bi se dobili mjerodavni podaci. Sam proces analize i procjene najbolje je dodjeliti sigurnosnim stručnjacima sa iskustvom na području sigurnosti informacionih sistema (po mogućnosti neovisnim konzultantima), a razultate procjene dati menadžmentu na osnovu kojih će se donosit odgovarajuće odluke. Proces procjene rizika sastoji se od devet koraka:
- Korak 1: Identificiranje i klasificiranje resursa (engl. Asset Identification);
- Korak 2: Identificiranje prijetnji (engl. Threat identification);
- Korak 3: Identificiranje ranjivosti (engl. Vulnerability Identification);
- Korak 4: Analiza postojećih kontrola (engl. Control Analysis);
- Korak 5: Vjerovatnost pojave neželjenih događaja (engl. Likelihood Determination);
- Korak 6: Analiza posljedica (engl. Impact Analysis);
- Korak 7: Određivanje rizika (engl. Risk Determination);
- Korak 8: Preporuke za umanjivanje (engl. Control Recommendation);
- Korak 9: Dokumentacija (engl. Result Documentation).
Na sljedećoj slici ( Slika 1) priložen je dijagram na kojem je prikazan tok navedenih faza sa ulaznim i izlaznim parametrima. Treba napomenuti da se koraci 2, 3 i 4 mogu sprovoditi u paraleli nakon što je dovršen korak 1.
Iako određivanje sigurnosnog rizika zahtjeva provođenje svih ovih koraka, sam rizik matematički se može posmatrati kao funkcija tri parametra: prijetnji, ranjivosti i vrijednosti resursa (Slika 2).


Rizik=f (Prijetnje, Ranjivosti, Vrijednost resursa)


Što je sistem više izložen prijetnjama, što je veći broj ranjivosti i što je resurs značajniji za instituciju to je i sigurnosni rizik veći. Naravno, jasno je da se sigurnosni rizik nikada neće uklanjati smanjivanjem vrijednosti resursa, već implementiranjem odgovarajućih sigurnosnih kontrola koje će uticati na parametre ranjivosti i prijetnji.
Vrijednost resursa koji je ovdje naveden kao jedan od parametara o kojemu zavisi nivo sigurnosnog rizika, može se posmatrati i na drugačiji način. Naime, vrlo često se umjesto vrijednosti resursa kao treći parametar u obzir uzima potencijalni gubitak za instituciju u slučaju gubitka ili neraspoloživosti resursa o kojem se govori. Bez obzira o kojem je od dva navedena parametra riječ, ishod je identičan, budući da su vrijednost resursa i posljedice u slučaju gubitka dvije direktno vezane veličine.


Identificiranje i klasificiranje resursa


Prvi korak u postupku procjene rizika je identificiranje, odnosno klasificiranje informacionih resursa. U ovom koraku potrebno je identificirati sve one resurse koji predstavljaju značaj za instituciju te im dodijeliti odgovarajuću vrijednost. Ukoliko postoji mogućnost, svakom resursu potrebno je dodijeliti konkretnu novčanu vrijednost, budući da to uveliko može doprinjeti kvaliteti rezultata cijelog postupka.
Identificiranje i dodjeljivanje vrijednosti pojedinim resursima potrebno je obaviti kako bi se u konačnici implementirale samo one sigurnosne kontrole koje su finansijski isplative.
Postupku dodjeljivanja vrijednosti resursima potrebno je posvetiti posebnu pažnju, budući da loše procjene u ovom slučaju mogu cijeli proces odvesti u pogrešnom pravcu. Prilikom određivanja vrijednosti potrebno je u razmatranje uzeti brojne druge faktore, osim inicijalnih troškova njegove nabavke. Neki od faktora koje je potrebno uzeti u obzir su:
- troškovi razvoja;
- troškovi održavanja i administracije;
- troškovi edukacije;
- troškovi zamjene, nadogradnje i sl.
Neki od tipičnih resursa koji predstavljaju važnost za instituciju su:
- hardver;
- softver;
- mreža i mrežni uređaji;
- podaci;
- ljudski resursi i sl.
Pod sigurnosnim prijetnjama (engl. Threat) smatraju se svi oni neželjeni faktori koji se mogu negativno odraziti na integritet, povjerljivost i dostupnost resursa. Izvori prijetnji (engl. threat agents) mogu se podijeliti u dvije temeljne skupine:
Namjerne - oni izvori koji ciljano iskorištavaju nedostatke u sistemima u svrhu ostvarivanja neovlaštenog pristupa. U ovu grupu najčešće spadaju neovlašteni korisnici, razni maliciozni programi (crvi, virusi...) i sl.
Nenamjerne - oni izvori koji rezultuju slučajnim iskorištavanjem ranjivosti u sistemu, npr. elementarne nepogode kao što su požari, poplave, potresi, udari groma i sl.
U okviru procjene rizika vrlo je važno generirati iscrpnu listu svih onih prijetnji, namjernih i nenamjernih, koje predstavljaju potencijalnu opasnost za informacioni sistem.
Prilikom identificiranja prijetnji poželjno je u obzir uzeti sve ranije incidente i ostale neželjene događaje, motive koji mogu biti podloga za sprovođenje napada, lokaciju na kojoj se nalaze resursi te ostale faktore koji na bilo koji način predstavljaju prijetnju za IT sistem. Vrlo često od koristi mogu biti i razgovori sa administratorima sistema ili drugim osbljem, koje je u svakodnevnom kontaktu sa komponentama sistema.
Neke od prijetnji koje su tipične za informacione sisteme uključuju:
- neovlaštene korisnike,
- maliciozne programe (virusi, crvi, trojanski konji,...),
- elementarne nepogode (poplave, potresi, požari,...),
- korisničke pogreške (namjerne i slučajne),
- krađu,
- greške u programiranju (namjerne i slučajne),
- neispravno rukovanje resursima,
- industrijsku špijunažu,
- interne napade, i sl.
Za svaku od identificiranih prijetnji potrebno je odrediti povezanost sa resursima institucije, motive koji stoje iza svake od njih te načine na koje prijetnje mogu utjecati na poslovne procese. Što je detaljnije razrađena lista prijetnji to je jednostavnije odrediti sigurnosni rizik povezan sa odgovarajućim resursom.


Identificiranje ranjivosti


Pod pojmom ranjivosti (engl. Vulnerability), smatraju se svi propusti i slabosti u sistemu sigurnosti koji omogućuju sprovođenje neovlaštenih aktivnosti. Ranjivosti mogu biti posljedica pogrešaka u procesu dizajna ili implementiranja sistema, kao i propusta u sistemu sprovođenja sigurnosnih pravila i procedura. Iako se ranjivosti najčešće povezuju uz greške u programskom kodu, mogući su i brojni drugi primjeri, kao što su površno implementirana fizička sigurnost, nepoznavanje i neprikladan odabir tehnologija i alata, propusti u održavanju sistema i sl.
Prema izrazu za sigurnosni rizik, za uspješno određivanje sigurnosnog rizika potrebno je također identificirati i sve ranjivosti, odnosno sigurnosne propuste u sistemu. Bez adekvatne analize ranjivosti, gotovo je nemoguće pouzdano određivanje sigurnosnog rizika. Zavisno od broja i karaktera ranjivosti u sistemu, sigurnosni rizik može bit veći ili manji. Implementiranjem sigurnosnih kontrola kojima će se umanjiti broj ranjivosti u sistemu, direktno je moguće uticati na umanjivanje sigurnosnog rizika.
Kada se govori o procjeni rizika, veoma je važno da se ranjivosti analiziraju u kombinaciji sa identificiranim prijetnjama, budući da su ova dva parametra međusobno povezana. Ukoliko ne postoji prijetnja koja bi iskoristila određenu ranjivost, tada ne postoji niti sigurnosni rizik. Tamo gdje nema rizika ne isplati se ulagati u zaštitu, a to je osnovni cilj postupka upravljanja sigurnosnim rizikom: implementiranje samo onih zaštitnih mjera koje će biti opravdane i smislene u pogledu zaštite poslovnih ciljeva institucije.
U sljedećoj tabeli (Tabela 1), dat je primjer nekih od ranjivosti koje su tipične za IT sistemi, zajedno sa prijetnjama koje su vezane uz svaku od njih.

Ranjivost

Prijetnja

Sigurnosni propusti u programskom kodu

Neovlašteni korisnici

Maliciozni programi

Nezadovoljni zaposleni

Teroristi

Neadekvatna konfiguracija Firewool

Neovlašteni korisnici

Maliciozni programi

Industrijska špijunaža

Nedostatak protivpožarne zaštite

Požar

Nedostatak antivirusne zaštite

Maliciozni programi (virusi, crvi, trojanski konj)

Neovlašteno korištenje telekomunikacijskih uređaja

Neovlašteni korisnici

Maliciozni programi

Bivši i nezadovoljni zaposleni

 


Ono što se nameće kao osnovno pitanje kada se raspravlja o identificiranje i analizi ranjivosti je način na koji je najbolje sprovesti njihovu detaljnu i osnovnu analizu. Neki od mogućih pristupa su:
- analiza rezultata ranije provedenih procjena rizika (ukoliko takvi postoje),
- analiza internih izvještaja i dokumentacija vezanih uz ispitivanje, analizu i unaprjeđenje sigurnosti,
- sprovođenje specijaliziranih sigurnosnih ispitivanja (Vulnerability Scanning, Pentration Testing,Application Testing i sl.),
- pretraživanje javnih baza ranjivosti,
- razgovori sa zaposlenima i sistem administratorima itd...
Razultat ove faze treba biti detaljna lista ranjivosti prisutnih u sistemu, kao i njihova povezanost sa prijetnjama identificiranim u prethodnom koraku.


Analiza postojećih kontrola


U ovom koraku cilj je analizirati one sigurnosne kontrole koje su već implementirane ili koje se namjeravaju implementirati u svrhu zaštite informacionih resursa. Ukoliko se želi izračunati vjerovatnost iskorištavanja pojedine ranjivosti od strane identificiranih prijetnji, što je sljedeći korak procesa procjene rizika, potrebno je u obzir uzeti sve postojeće kontrole prisutne u sistemu. Vrlo je mala vjerovatnost da će određena slabost ili nedostatak biti iskorišteni, ukoliko su implementirane kvalitetne sigurnosne kontrole ili ukoliko postoji mali interes za njenim iskorištavanjem. Sistemi koji barataju povjerljivim podacima kao što su npr. brojevi kreditnih kartica, obračuni plata i sl., predstavljaju puno veći izazov za neovlaštene korisnike u odnosu na ostale sisteme koji upravljaju manje povjerljivim podacima.
Sigurnosne kontrole mogu biti tehničke i ne-tehničke prirode. Pod tehničkim sigurnosnim kontrolama smatraju se sve one kontrole koje su implementirane u oblik hardvera, softvera ili nekog drugog sličnog rješenja (npr. firewool, antivirusna zaštita, sistemi kontrole pristupa i sl.). Pod ne-tehničkim kontrolama smatraju su kontrole poput sigurnosnih politika, preporuka i procedura i koje su najčešće rezultat usmene ili pismene predaje.
Još jedna od podjela, koja je više prisutna u krugovima koji se bave računarskom sigurnošću, je ona koja sigurnosna rješenja i mehanizme dijeli na:
Preventivne (engl. Prevention) - ona rješenja koja djeluju preventivo u smislu sprečavanja neovlaštenih aktivnosti (npr. antivirusni programi, firewool, kontrola pristupa, i sl.)
Detekcijske (engl. Detection) - sistemi koji omogućuju detekciju neovlaštenih aktivnosti (npr., alati za provjeru integriteta, i sl.);
Reakcijske (engl. Reaction) - oni mehanizmi koji pomažu pri reakciji na detektovane neovlaštene aktivnosti (npr. forenzička analiza);
Razultat ovog koraka je lista postojećih ili predviđenih sigurnosnih kontrola kojima je cilj zaštita informacionih resursa institucije.
Vjerovatnosti realizacije
Sljedeći korak u procesu procjene rizikanje određivanje vjerojatnosti iskorištavanja pojedine ranjivosti od strane pripadajućih sigurnosnih prijetnji. Neki od činilaca koje je ovdje potrebno uzeti u obzir su:
- motivacija i interes izvora prijetnji,
- karakter ranjivosti,
- prisutnost i kvalitet postojećih sigurnosnih kontrola.
Vjerovatnost iskorištavanja ranjivosti od strane određenog izvora prijetnji najbolje je izraziti stepenski: npr. visok, srednji i niski stepen, pri čemu svaki od definisanih stepenova ima određeni značaj i smisao.
U sljedećoj tabeli (Tabela 2) dat je primjer jedne takve podjele, sa tim da je moguće ići i na precizniju podjelu, zavisno od potreba.

Vjerojatnost

Definicija

Visoka

Izvor prijetnje je posebno motiviran za iskorištavanje ranjivosti s obzirom na mogućnost dolaska do povjerljivih podataka. Postojeće sigurnosne kontrole su nedovoljne ili sadrže slabosti koje omogućavaju zaobilaženje definiranih sigurnosnih mjera.

Srednja

Izvor prijetnje je djelimično motiviran. Iako postoje mogućnosti za iskorištavanje ranjivosti postojeće kontrole to otežavaju

Niska

Izostanak motivacije za iskorištavanje ranjivosti. Sigurnosne kontrole kvalitetno su implementirane I iskorištavanje ranjivosti prilično je otežano.

 


Tabela 2: Vjerojatnost iskorištavanja ranjivosti
Razultat ovog koraka sadrži vjerojatnost iskorištavanja pojedinih ranjivosti identificiranih u prethodnom koraku, s obzirom na navedene prijetnja.


Analiza posljedica


Cilj ovog koraka je procijeniti negativan učinak ako prijetnja uspješno iskoristi ranjivost sistema. Prije analize potrebno je prikupiti informacije o svrsi sistema, te o važnosti i osjetljivosti sistema i podataka. Negativan učinak događaja može se opisati kao narušavanje funkcionalnosti ili bilo kojeg osnovnog načela informacionog sistema. Osnovni parametri informacione sigurnosti su:
- Povjerljivost (eng. Confidentiality) – siguran pristup informaciji i IS-u isključivo za to ovlaštenom licu.
- Cjelovitost (eng. Integrity) – zaštita ispravnosti i cjelovitosti podataka i informacija.
- Raspoloživost ili dostupnost (eng. Availability) – ovlaštenom licu omogućiti pravovremen i stalan pristup informacijama i IS-u.
- Identificiranje i autentificiranje - osigurava sigurnost informacionog prostora institucije
- Autorizacija i neporecivost (eng. non-repudiation)
Posljedice koje mogu nastati narušavanjem osnovnih načela mogu biti gubitak konkurentske prednosti, gubitak povjerenja klijenata (curenje ličnih podataka korisnika u javnost), nepoštivanje mjerodavnih propisa (na primjer kršenje regulative u području zaštite ličnih podataka), finansijski gubici, donošenje pogrešnih poslovnih odluka (zbog neispravnosti informacija), nemogućnost isporuke usluga klijentima.
Učinke je moguće mjeriti kvantitativno u obliku finansijskih sredstava i vremena koje je potrebno uložiti kako bi se popravio sistem ili riješili problemi ili opisati kvalitativno (odnosi se na učinke koji se ne mogu mjeriti kao na primjer gubitak povjerenja).


Određivanje rizika


Cilj ovog koraka je procijeniti nivo rizika kojem je izložen informacioni sistem. Utvrđivanje rizika izloženosti određenoj kombinaciji prijetnje i ranjivosti može se izraziti kao funkcija:
- Vjerojatnosti da će određeni izvor prijetnje iskoristiti ranjivost sistema,
- Jačina učinka u slučaju uspješnog izvršenja prijetnje,
- Adekvatnost planiranih ili postojećih kontrola za smanjivanje ili sprječavanje rizika.
Jedna od metoda pomoću koje se može utvrditi nivo rizika je matrica procjene rizika.


Matrica razine rizika


Nivo rizika može se izračunati pomoću matrice, tako da se pomnoži ocjena koja je dodijeljena vjerovatnost da izvor prijetnje iskoristi ranjivost IS-a sa ocjenom učinka. Matrica nivoa rizika (eng. Risk-Level Matrix) može bit različitih dimenzija (3 x 3, 4 x 4, 5 x 5) i sadržavati različite dodijeljene brojčane vrijednosti. Tabela 3 jednostavan je prikaz matrice 3 x 3.

Vjerojatnost prijetnje

Učinak

Visoka (1.0)

mali 10 X 1.0 = 10

srednji 50 X 1.0 = 50

veliki 100 X 1.0 = 100

Srednja (0.5)

srednji 10 X 0.5 = 5

srednji 50 X 0.5 = 25

srednji 100 X 0.5 = 50

Niska (0.1)

mali 10 X 0.1 = 1

mali 50 X 0.1 = 5

mali 100 X 0.1 = 10

 


Tabela 3: Matrica nivoa rizika (prema Stoneburner i sar.)
Svakom nivou se dodaje vrijednost, u ovom slučaju 1.0 za visoku, 0.5 za srednju i 0.1 za nisku vjerovatnost prijetnje, te 100 za veliki, 50 za srednji i 10 za mali učinak. Gledajući Tabelu 3 skala nivoa rizika bila bi: visoka ako je dobijena vrijednost >50 do 100, srednja ako je >10 do 50 i niska ako je 1 do 10. Ako je procijenjeni rizik veći od 51, potrebno ga je hitno smanjiti i plan korektivnih mjera u što kraćem roku sastaviti. Ako je rizik procijenjen kao srednji (>10 do 50), plan korektivnih mjera se treba u razumnom vremenu sastaviti i sprovesti. Ako se rizik ispostavi kao nizak (1 do 10), treba procijeniti je li potrebno sprovođenje korektivnih mjera ili je rizik kao takav prihvatljiv.


Preporuka kontrola


Nakon određivanja rizika slijedi preporuka kontrola. U ovom koraku predlažu se kontrole i alternativna rješenja koja bi mogla smanjiti ili eliminirati već prije identificirane rizike. Cilj je pomoću predloženih kontrola smanjiti nivo rizika informacionog sistema i podataka na prihvatljiv nivo, a faktore koje treba prilikom predlaganja uzeti u obzir su: djelotvornost predloženih kontrola, važeće propise, interne akte, te uticaj na poslovne procese i sigurnost IS-a. Prilikom predstavljanja mogućih kontrola licu zaduženom za prihvaćanje nivoa sigurnosti stručnjak odnosno analitičar treba ponuditi kao opciju barem dva različita paketa protiv mjera, te za svaku opciju navesti očekivane troškove i količinu rizika koju će prihvatiti donositelj odluke.


Dokumentiranje razultata


Nakon sprovođenja svih prethodnih koraka, odnosno nakon što je proces procjene rizika IS-a završen, potrebno je dokumentirati razultate u obliku službenog izvještaja. Izvještaj o procjeni rizika pomaže menadžmentu i ostalim odgovornim licima u donošenju odluka o promjenama internih akata i budžeta te o operativnim i upravljačkim promjenama. Izvještaj treba imati sistematski i analitički pristup procjeni rizika. Takav pristup omogućava menadžmentu da razumije rizike i raspodijeli resurse potrebne za smanjenje potencijalnog gubitka.


Ublažavanje rizika


Nakon procesa procjene rizika potrebno je razviti scenarije upravljanja rizicima. Tipični scenariji upravljanja su:
- Prihvaćanje rizika – institucija je upoznata sa intenzitetom rizika, nadgleda ga i procjenjuje njegov uticaj na poslovanje i poslovne procese. U slučaju da nivo rizika postane neprihvatljiva preduzimaju se protivmjere.
- Smanjivanje intenziteta rizika – institucija preduzima odgovarajuće aktivnosti kojima se smanjuje uticaj rizika na poslovanje ili vjerovatnost njegova nastanka.
- Izbjegavanje rizika –institucija ili u potpunosti ili djelomično izbjegava rizik.
- Podjela rizika – institucija rizik proslijeđuje na neku drugu ili treću stranu (na primjer kupnja police osiguranja).
Zavisno o razultatima procjene rizika, odabire se najadekvatniji scenario. Ako se ispostavi da je rizik veliki, odnosno da postoji visoka vjerovatnost da će ranjivost informacionog sistema biti iskorištena i time negativno uticati na poslovanje, potrebno je pod hitno poduzeti odgovarajuće protivmjere (jer adekvatne kontrole ne postoje), te se zahtijeva promptna reakcija najviših nivo menadžmenta (strategija smanjenja intenziteta rizika). Ako je rizik poznat, odnosno identificiran, prati se njegov uticaj na poslovanje i nisu potrebne trenutačne akcije. U zavisnosti o stanju informacionog sistema odabire se najprikladnija strategija. Prilikom odabira scenarija za upravljanje rizicima, postavljaju se pitanja poput: kada je rizik prihvatljiv, a kada nije? Ili je li i kada je potrebno sprovođenje protivmjera?
Kako donijeti odluku može se jednostavno prikazati pomoću dijagrama stablo odlučivanja:
Dijagram 1: Ispitivanje stanja informacionog sistema (prema Stoneburner i sar.)
Ako ranjivost (slabost) IS-a postoji, potrebno je povećati njegovu sigurnost (zaštitu) kako bi se smanjila vjerovatnost iskorištavanja njegove ranjivosti. U slučaju da ranjivost može biti iskorištena, potrebna je višeslojevita zaštita kao i uključivanje administrativnih kontrola kako bi se smanjio ili spriječio rizik. U slučaju da je vrijeme i trošak napada manji od potencijalnog dobitka, potrebno je tada smanjiti napadačevu motivaciju tako da se njegov trošak poveća. Ustanovi li se da predviđeni gubitak institucije nadmašuje donju granicu, potrebno je preduzeti tehničke i netehničke protivmjere (implementacija odgovarajućih kontrola).


Kontrole informacionog sistema


Ako se na osnovu razultata procesa procjene rizika došlo do zaključka da je informacioni sistem izložen riziku, te da je vjerojatnoća iskorištavanja ranjivosti sistema visoka, potrebno je implementirati nove ili modificirati postojeće kontrole. Scenariji upravljanja rizicima odnose se na određivanje odgovarajućih vrsta informacionih kontrola, odnosno ručnih, automatskih i poluautomatskih kontrola IS-a. Informacione kontrole su kontrole ugrađene u rad informacijskog sistema, koje predstavljaju sistem (skup) međusobno povezanih komponenti koje, djelujući jedinstveno i usklađeno, potpomažu ostvarivanje ciljeva IS-a, a usmjeravaju se na neželjene događaje ili procese u IS-u koji mogu nastati iz različitih razloga koji se odnose na unutarnje djelovanje IS-a (netačni podaci, nedjelotvorni procesi, neadekvatni ulazi u sistem i slično) ili uzroke iz njegovog okruženja. Jednostavnije rečeno svrha kontrola je smanjiti vjerovatnost nastanka neželjenog događaja kao i smanjivanje očekivanih gubitaka do kojih bi došlo kod pojave ili ostvarenja neželjenog događaja/procesa. Što su kontrole informacionog sistema djelotvornije, to je manji rizik kojem je on izložen.
Kontrole IS-a mogu se podijeliti sa obzirom na način primjene (automatske, ručne), sa obzirom na svrhu (već prije spomenute preventivne, detektivne i korektivne), sa obzirom na hijerarhiju (korporativne, upravljačke, operativne) i sa obzirom na način funkcioniranja (prganizacione, tehnološke, fizičke).
Automatske kontrole predstavljaju zaštitne mehanizme poslovnih procesa, te su najčešće ugrađene u automatizam funkcioniranja IS-a. Ručne kontrole se odnose na ručne provjere funkcioniranja IS-a. Organizacijske se odnose na interne akte kojima se propisuju željena ponašanja prilikom korištenja IS-a, tehnološke odnose se na mrežnu infrastrukturu, podatke i opremu, a fizičke na opipljivi dio imovine informacijskog sistema.
Kako bi se smanjio rizik kojem je IS izložen, te povećala djelotvornost kontrola za rad IS-a i institucije, institucija treba uzeti u obzir korporativne, upravljačke i operativne sigurnosne kontrole ili njihovu kombinaciju.


Standardi i okviri informacione sigurnosti


Za institucije standardi i okviri predstavljaju važnu podlogu za razvijanje novih ili proširenje već poznatih tematskih područja. Kako bi se podržala informaciona sigurnost, razvili su se tokom istorije različiti standardi i okviri. Primjenom takvih sigurnosnih standarda i okvira želi se osigurati uvođenje općepriznatih i jedinstvenih metoda za realiziranje informacione sigurnosti.
Među najpoznatijim standardima i okvirima za informacionu sigurnost i upravljanje informacionim sistemima su porodice ISO 27000 standarda, CobiT 5 i ITIL.


Porodica ISO 27000 standarda


Međunarodna organizacija za standardizaciju (eng. International Organization for Standardization) je 2005. godine uvela ISO/IEC 27001 standard, koji je danas najrašireniji standard upravljanja informacionom sigurnošću. ISO 27001 standard direktno se odnosi na sigurnost informacija i predstavlja minimalne zahtjeve i mjere koje institucija treba poduzeti da bi se uspostavio sistem upravljanja informacionom sigurnošću (eng. Information Security Management System – ISMS). Porodica ISO 27000 standarda obuhvata popis kontrola koje treba implementirati u informacioni sistem kako bi se sigurnosni rizik sveo na prihvatljiv nivo. Noviji standardi porodice ISO 27000 su ISO 27002 do 27005, koji bi osim sigurnosti trebale pokriti i područja upravljanja informacionim rizicima i sprovođenje mehanizama kontrole na informacionim sistemima u svrhu ostvarivanja sigurnosnih i drugih rizika. Najčešći razlog implementacije ISO 27001 standarda je certifikacija, jer propisuje zahtjeve prema kojima je instituciju moguće certifikovati, međutim bez ISO standarda 27002, koji predstavlja skup dobrih praksi za implementaciju kontrola vezanih uz sigurnost informacionih sistema, certifikacija je teško izvodljiva.


CobiT 5


CobiT (eng. Control Objectives for Information and Related Technology) predstavlja smjernice za analizu, mjerenje i kontrolu primjene IS-a i pripadajuće tehnologije u poslovanju, te sadrži 37 ciljeva kontrole i preko 300 informacionih kontrola i uputa za njihovu primjernu. CobiT definira radni okvir tako da su poslovni procesi institucije u skladu s arhitekturom i funkcijom IS-a, smanjeni rizici koji nastaju neispravnim ili nepotpunim postavkama IS-a i da je omogućeno upravljanje rizicima IS-a na zadovoljavajući način i korištenje informacionih resursa na racionalan i djelotvoran način.


ITIL


3. Stoneburner, G., Goguen, A., Feringa, A.(2002.) Risk Management Guide for Information Technology Systems. Recommendations of the National Institute of Standards and Technology. U.S. Department of Commerce: NIST [online].NIST SP 800-30.
2. Standard ISO/IEC 27001 - Sigurnosne tehnike - sistemi za upravljanje sigurnošću informacija – Zahtjevi Standard ISO/IEC 27002
1. Politika upravljanja informacionom sigurnošću u institucijama Bosne i Hercegovine za period 2017. -2022. godina ("Službeni glasnik BiH " broj 38/17)


LITERATURA:


U skladu sa Politikom i Smjernicama za izradu metodologije procjene rizika preporučuje se Institucijama BiH da donesu svoje interne akte u skladu sa koracima definiranim u dijagramu procjene rizika.
Paralelno sa razvojem informaciono komunikacionih tehnologija i primjenom informacionih sistema u poslovanju i uopće, razvila se i svijest o važnosti informacione sigurnosti. Kao razultat toga razvili su se standardi i okviri koji danas čine podlogu za uspješno upravljanje informacionom sigurnošću i informacionim sistemima.
Da bi zaštita informacionog sistema bila što bolja potrebno je uključiti sve korake procesa upravljanja rizikom, što znači, od razumijevanja samog informacionog sistema, identifikaciji mogućih prijetnji sve do poduzimanja odgovarajućih kontrola (protivmjera). Kada se spominje zaštita informacionih sistema često se misli na njegovu logičku zaštitu, ali važno je reći kako je fizička zaštita informacionog sistema jednako važna kao i njegova logička.
Ponekad se shvaćanje rizika uzima olako i ne posvećuje mu se dovoljna pažnja, posebno jer se radi o složenom i dugotrajanom procesu. Ali ako institucija ne posveti dovoljno pažnje tom aspektu, štete koje mogu nastati mogu biti ponekad i nepopravljive. Štetni učinci rizika informacionog sistema rezultuju narušavanjem svojstava informacija, a proizlaze iz djelovanja prijetnji koje iskorištavaju ranjivosti resursa informacionog sistema.
Zbog sve bržeg razvoja informaciono komunikacionih tehnologija dostupnost i raspoloživost informacijama sve je veća. Informacije su postale jedan od ključnih resursa današnjice, a primjena digitalnih tehnologija u poslovanju sve je veća. Informacioni sistemi postali su neizostavan dio svake institucije. Savremeni informacioni sistemi i informacioni sistemi uopće uveliko pridonose normalnom odvijanju poslovanja te imaju pozitivan učinak na poslovanje, zbog čega je upravljanje rizicima informacionog sistema veoma bitan i potreban dio svake institucije.


Zaključak


ITIL (eng. Information Technology Infrastructure Library) jedan je od najopširnijih standarda. Iako je nastao prije trideset godina danas se nametnuo kao koristan, praktičan i u svjetskim razmjerima gotovo neizostavan skup preporuka i najbolje prakse pri upravljanju informacionim uslugama (eng. IT Service Managment, ITSM). Prva verzija ITIL-a nastala je 1986., a sastojala se od 40 knjiga i vrijedila do 1999., nakon toga izašla je druga verzija koja se sastojala od 8 knjiga. Posljednje izdanje (v3) organizirano je u pet knjiga i u potpunosti usmjereno na pitanje pružanja IT usluga u svrhu ostvarivanja poslovnih ciljeva. Prve tri knjige obrađuju temeljne IT procese, ali i operativne IT procese poput upravljanja incidentima, a preostale dvije razmatraju upravljački dio planiranja, nadzora i kontinuiranog poboljšavanja rada informacijskog sistema. ITIL pruža poslovno usmjeren pristup menadžmentu informatike koji stavlja poseban naglasak na stratešku poslovnu vrijednost informatike i potrebu da se isporuči njezina visokokvalitetna usluga.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!