Službeni glasnik BiH, broj 51/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4217/20, rješavajući apelaciju "RED BRICK Gradnja" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "RED BRICK Gradnja" d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude revizionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 034790 20 Rev od 29. septembra 2020. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "RED BRICK Gradnja" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Banjaluka, advokati Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čičić, podnio je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude revizionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 034790 20 Rev od 29. septembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Pravobranilaštva BiH, Vijeća ministara – Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara i Službe za zajedničke poslove institucija BiH zatraženo je 30. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 11. januara 2022. godine.

4. Odgovori učesnika u postupku su 9. marta 2022. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi izjašnjenja. Traženo izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je posredstvom punomoćnika Sudu BiH podnio tužbu 7. februara 2020. godine. Iz tužbe, koju je apelant dostavio na uvid, proizlazi da su kao tuženi pod 1. označeni "Obavijest i Zaključak Službe za zajedničke poslove institucija BiH broj 01-16-11-1322/14 od 22. jula 2014. godine" i pod 2. "BiH, Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH, Sarajevo, Trg BiH 1".

7. Sud BiH je u fazi prethodnog ispitivanja tužbe utvrdio da tužba ima nedostataka zbog kojih se po njoj ne može postupati. U tom smislu Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 P 34790 20 P od 17. marta 2020. godine kojim je tužba vraćena apelantu da u roku od osam dana od dana prijema rješenja ispravi i dopuni tužbu, tako što će njen sadržaj sačiniti na način propisan odredbama člana 20. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelantu je rješenjem naloženo da precizno navede određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, vrijednost spora i naziv tuženog i njegovog zakonskog zastupnika. U rješenju je pojašnjeno da je apelant kao tužene označio lica koja nemaju potreban pravni subjektivitet, koja stoga ne mogu biti stranke u postupku u smislu člana 239. stav 1. ZPP.

8. Postupajući po rješenju Suda BiH, apelant je posredstvom punomoćnika 27. marta 2020. godine Sudu BiH dostavio podnesak (uređenje tužbe) u kojem je na dva mjesta označio tužene, različito. U podnesku je naglašeno da se tužba podnosi radi poništenja, te je označena i visina spora (v. s. 51.000,00 KM). U podnesku je također navedeno da se dokazi na kojima apelant zasniva tužbu nalaze u spisima suda koji su dostavljeni uz tužbu, a to su prije svega: presude Suda BiH koje su donesene u upravnom postupku, Zaključak broj UP2zv/09.02-173/14 od 27. januara 2020. godine i Zaključak broj UP2ZV-0907/2/2173/14. Apelant je naglasio da se iz priloženih dokaza može zaključiti da se paralelno vode dva postupka, od čega jedan upravni spor, a drugi (predmetni) građansko-pravni spor.

9. Uređenom tužbom apelant je explicite tražio poništenje upravnog akta "Obavještenje br. 01-11-1322-50/14 od 22. jula 2014. godine i vraćanje na ponovni postupak i odlučivanje", te poništenje "Zaključka br. UP2ZV-09-02-173/14 od 27. januara 2020. godine od Službe zajedničkih poslova institucija BiH, te naknadu troškova parničnog postupka".

10. Dopisom od 30. aprila 2020. godine Sud BiH je pozvao apelanta da sudu dostavi Zaključak Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara od 27. januara 2020. godine (čije je poništenje apelant tražio podneskom od 27. marta 2020. godine).

11. Postupajući po dopisu suda iz prethodne tačke ove odluke, apelantov punomoćnik je Sudu BiH dostavio podnesak naslovljen kao "Odgovor na zahtjev suda" u kojem je informirao sud da je 27. marta 2020. godine dostavio podnesak sudu, te da u prilogu odgovora dostavlja kopiju tog podneska i potvrdu o prijemu pošiljke, pa da za njega ostaje nejasno da li je sud uopće primio njegov raniji podnesak ili sud misli da tuženi nisu dobro označeni i nakon podneska od 27. marta 2020. godine, te moli za informaciju o čemu se radi.

12. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 034790 20 P od 4. juna 2020. godine odbačena je apelantova tužba. Sud BiH je u obrazloženju naveo da apelant nije postupio po nalogu suda jer tuženi nisu pravilno označeni, jer svi tuženi nemaju potreban pravni subjektivitet da bi bili stranke u postupku, tako da je primjenom člana 239. stav 4. ZPP odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 3 P 034790 20 Gž od 16. juna 2020. godine žalbu odbilo i prvostepeno rješenje potvrdilo.

14. Nakon razmatranja žalbenih navoda drugostepeno vijeće Suda BiH je prihvatilo stav prvostepenog suda da apelantov podnesak od 27. marta 2020. godine ne sadrži elemente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je tužba uređena, jer je i dalje ostala nerazumljiva. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je istaklo da je apelant u podnesku kao tužene označio: 1) BiH, 2) Vijeće ministara, 3) Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara i 4) Službu za zajedničke poslove BiH, svi zastupani po RJP Sarajevo (vjerovatno se mislilo na Pravobranilaštvo BiH). Međutim u daljnjem tekstu podneska se kao tuženi označavaju: 1) BiH – Vijeće ministara, 2) Obavijest broj 01-16-11-1322/14 od 27. jula 2014. godine – Služba za zajedničke poslove institucija BiH i 3) BiH, svi zastupani po Pravobranilaštvu BiH.

15. Zatim, kako je naglasilo drugostepeno vijeće Suda BiH, u apelantovom podnesku se kao dokazi navode presude Suda BiH iz kojih se jasno vidi, kako je to i sam apelant naglasio, da se paralelno vode dva postupka, upravni i građansko-pravni, iako se dva puta spominje samo presuda iz upravnog spora koja je donesena 1. augusta 2016. godine kojom je apelantova tužba uvažena, osporeno rješenje od 18. augusta 2014. godine Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Osporenim rješenjem je odbačena kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena na Obavještenje Službe za zajedničke poslove institucija BiH od 22. jula 2014. godine, koje apelant ponovo pobija podneskom o uređenju tužbe i predlaže njegovo poništenje i vraćanje na ponovni postupak i odlučivanje, dakle i pored postojanja presude u upravnom sporu po istom zahtjevu.

16. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da apelant podneskom o uređenju tužbe predlaže i poništenje Zaključka Službe zajedničkih poslova institucija BiH od 27. januara 2020. godine ne navodeći sadržaj Zaključka, niti se daje obrazloženje u čemu se sastoji njegova nezakonitost, niti je navedeni akt dostavljen sudu uz tužbu, niti je dostavljen na naknadno traženje suda od 30. aprila 2020. godine. Iz svega prethodno navedenog drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da se iz tužbe i podnesaka o uređenju tužbe ne može izvesti zaključak o kojoj vrsti spora se radi, upravnom ili građansko-pravnom (apelant traži poništenje upravnog akta i naknadu troškova parničnog postupka). Nejasno je i zašto se traži ponovno poništenje akta od 22. jula 2014. godine o kojem je odlučeno u upravnom postupku. Shodno tome, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi člana 20, člana 33, člana 34. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 276. stav 3. ZPP odbacio tužbu.

17. Odlučujući o apelantovoj reviziji, reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 034790 20 Rev od 29. septembra 2020. godine reviziju odbilo kao neosnovanu. Nakon ispitivanja revizionih navoda u vezi s osporenom odlukom reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je drugostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se iz tužbe i podnesaka o uređenju tužbe ne može zaključiti ko je tužena strana u sporu, da li se radi o upravnom ili građansko-pravnom sporu jer apelant osporava upravni akt, a potražuje troškove parničnog postupka, te zašto se traži poništenje Zaključka od 22. jula 2014. godine, o čemu je sud u upravnom sporu već donio pravomoćnu odluku. Ostalo je nejasno i koji organ je donio Zaključak od 27. januara 2020. godine čije se poništenje traži podneskom o uređenju tužbe, te šta je sadržaj tog zaključka, koji nije dostavljen uz tužbu, ali ni naknadno na zahtjev suda.

18. Shodno svemu iznesenom, reviziono vijeće je zaključilo da je rješenje prvostepenog suda kojim je tužba odbačena zasnovano na pravilnoj primjeni odredbi ZPP, i to čl. 20, 33, 34. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 276. stav 3.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je Sud BiH odlučio da mimo ročišta odbaci tužbu uz obrazloženje da apelant nije uredio tužbu, što je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do kršenja njegovog prava na pristup sudu. U tom pravcu apelant skreće pažnju da se sve dešavalo u periodu mart–maj 2020. godine u vrijeme proglašenja vanredne situacije u oba entiteta kada su sudovi obustavili rad i otkazivali sve rasprave nakon proglašenja vanrednog stanja (mart 2020. godine) uzrokovanog pandemijom. Za apelanta je iznenađujuće postupanje Suda BiH u periodu vanrednog stanja u vrijeme kada advokatske kancelarije nisu radile, kao ni sudovi, pa je prava sreća što službenu i privatnu poštu apelantovim punomoćnicima donosi isti poštar, tako da su pismena Suda BiH apelantovi punomoćnici slučajno primili na kućnoj adresi, pa su se očitovali na njih, kako su mogli, u datim uvjetima. Za apelanta se shodno tome postavlja pitanje koje propise je Sud BiH primjenjivao i kako je moguće da je Sud BiH jedini sud koji je radio u vrijeme vanredne situacije i koji je strankama slao podneske i zahtjeve za izjašnjenje u datim rokovima u vrijeme kada niko nije radio, u vrijeme policijskog sata i ograničenja kretanja lica i u vrijeme kada se "apelant nije mogao načuditi da mu stiže pošta od Suda BiH", po kojoj je ipak postupao jer se bojao da ne bude oštećen zbog propusta u kojim država nije na adekvatan način riješila pitanje rokova u sudskim postupcima. Za apelanta je također nevjerovatno da sudovi tvrde da nisu primili zaključak zbog kojeg su, navodno, odbacili tužbu, iako se on spominje na strani 2. tužbe i nije tražen rješenjem Suda BiH od 17. marta 2020. godine već je zatražen dopisom suda u "formi nekakvog obavještenja" od 30. aprila 2020. godine, bez roka za postupanje, što je kod apelanta stvorilo nedoumicu šta se desilo s pismenom poslatim u vrijeme vanrednog stanja. Apelant smatra da je sud zbog kompliciranosti predmeta samo iskoristio vanredne okolnosti da odbaci tužbu kako se ne bi upustio u odlučivanje o meritumu, jer je ovo pitanje koje sudovi izbjegavaju da riješe, zbog čega apelant trpi ogromnu štetu. Sve i da je sud smatrao da je neko od tuženih sporan, sud je mogao odbaciti tužbu u odnosu na te sporne tužene, te nastaviti postupak s licima koja mogu biti stranke u postupku. Apelant uopće ne obrazlaže šta je predmet tužbe, ali uz apelaciju dostavlja sve akte za koje tvrdi da ih je dostavio Sudu BiH (između ostalih, Zaključak broj UP2 ŽV-09-02-173/14 od 27. januara 2020. godine Žalbenog vijeća Vijeća ministara BiH, iz kojeg proizlazi da se radi o upravnom aktu protiv kojeg nije dozvoljena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor).

b) Odgovori na apelaciju

20. Sud BiH je u odgovorima naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama budući da apelant ni nakon traženja suda nije postupio po nalogu suda kojim je traženo uređenje tužbe u skladu sa članom 20. ZPP. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Pravobranilaštvo BiH je navelo da nije učestvovalo u predmetnom postupku.

22. Žalbeno vijeće Vijeća ministara BiH je umjesto odgovora dostavilo na uvid apelantove podneske, i to žalbu advokatske kancelarije "Dukić", Banjaluka, protiv Obavještenja SZPIBiH (Komisije za kupovinu objekata za smještaj institucija BiH) broj 01-16-11-1322-50/14 od 22. jula 2014. godine i Obavještenje broj 01-16-11-1322-59/14 od 29. jula 2014. godine na daljnje postupanje.

23. Služba za zajedničke poslove institucija BiH je navela da je uvidom u službenu evidenciju utvrdila da ne raspolaže s predmetnim podacima u vezi s apelantom, naglasivši da se s ciljem informiranja treba obratiti Pravobranilaštvu BiH, koje je u smislu člana 13. Zakona o Pravobranilaštvu nadležno da vrši poslove pravnog savjetovanja i zakonskog zastupanja BiH (institucija BiH) pred sudovima u BiH.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16 i 34/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Tužba i njen sadržaj

Član 20.

(1) Parnični postupak pokreće se tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev),

2) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,

4) naznaku vrijednosti spora i

5) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 274. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, Sud nije vezan za njega.

(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

2. Prethodno ispitivanje i dostava tužbe

Član 33.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 20. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, Sud će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 239. i 276. ovog zakona.

Član 34. stav (1) tačka 8)

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

8) da tužilac u roku koji je Sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 33. ovog zakona.

Član 202. tačka 2)

Rješavajući o žalbi, drugostepeno vijeće može:

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje sudije u prvostepenom postupku;

Član 215.

Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

Član 239.

(1) Kad Sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti s licem koje može biti stranka u postupku.

(2) Isto tako, kad Sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlaštenja kad su ona potrebna, zatražit će da nadležni organ starateljstva postavi staratelja parnično nesposobnom licu, odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlaštenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna strana bila pravilno zastupana.

(3) Sud će odrediti stranci rok za otklanjanje nedostataka iz st. 1. i 2. ovog člana. Dok se ne otklone ti nedostaci, mogu se u postupku preduzimati samo one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku.

(4) Ako se nedostaci iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu otkloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne, Sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku ako su zahvaćene tim nedostacima i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju dalje vođenje parnice.

(5) Protiv rješenja kojim se naređuju mjere za otklanjanje nedostataka nije dopuštena žalba.

Član 276. stav (3)

(3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen Sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 034790 20 Rev od 29. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo građansko-pravni spor protiv BiH i njenih institucija tražeći poništenje (upravnih) akata državnih institucija i naknadu troškova parničnog postupka, što je kod suda izazvalo nedoumicu o kakvom se zapravo sporu radi, upravnom ili građansko-pravnom, što je, između ostalog, bio razlog, za donošenje procesnih odluka koje apelant osporava predmetnom apelacijom. Budući da apelant predmetnom apelacijom osporava procesne odluke Suda BiH pozivajući se na kršenje prava na pristup sudu, koje uključuju ne samo pravo na pokretanje spora već i pravo na sudsko rješavanje spora, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja ispitati osporene odluke u kontekstu garancija prava na pristup sudu.

33. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi dosljedno ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu, kako je prethodno navedeno, ne uključuje samo pravo na pokretanje postupaka, već i pravo na sudsko "rješavanje" spora (vidi, između ostalih, Kutić protiv Hrvatske broj 48778/99, stav 25, ESLJP 2002-II; Multiplex protiv Hrvatske broj 58112/00, stav 45, 10. juli 2003; Menshakova protiv Ukrajine broj 377/02, stav 52, 8. april 2010. i Šimecki protiv Hrvatske broj 15253/10, stav 42, 30. april 2014). Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Kostadin Mihaylov protiv Bugarske broj 17868/07, stav 39, 27. mart 2008; Yanakiev protiv Bugarske broj 40476/98, stav 69, 10. august 2006. i Šimecki protiv Hrvatske, prethodno citirano, stav 42). Pravo na pristup sudu nije apsolutno, već ono može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu "po samoj svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta zavisno od potreba i sredstava zajednice i pojedinaca". Prilikom određivanja te regulacije države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako konačna odluka o pitanju poštovanja zahtjeva iz Evropske konvencije leži na sudu, nije uloga suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u ovom području. Međutim, takva ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stanev protiv Bugarske [VV] broj 36760/06, stav 230, ESLJP 2012).

34. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbacio apelantovu tužbu jer apelant na izričite zahtjeve suda nije uredio tužbu u skladu sa članom 33. ZPP tako da se ni po "uređenoj tužbi" nije moglo postupiti. Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH ispitala prvostepeno rješenje kojim je tužba odbačena u svjetlu apelantovih prigovora, utvrđujući da apelant ne samo da nije uredio tužbu u odnosu na tužena lica već je i sadržaj tužbe i "uređene tužbe" nerazumljiv i nejasan tako da se sa sigurnošću nije moglo utvrditi o kakvom se sporu radi. Pri tome su redovni sudovi naveli da apelant nije dostavio ni akt čije je poništenje zahtijevao (iako apelant u navodima apelacije tvrdi suprotno), niti je obrazložio zašto je akt, čije je poništenje tražio naknadno u "uređenoj tužbi", nezakonit, pri čemu je sudovima ostalo nejasno zašto apelant traži poništenje upravnog akta koji je ranije u upravnom postupku već poništen.

35. Ustavni sud zapaža da je odredbama ZPP propisano šta tužba treba da sadrži (član 20. ZPP), te postupanje suda kada utvrdi da je tužba nepotpuna, odnosno nerazumljiva i da ne sadrži elemente propisane članom 20. ZPP. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, postupajući po članu 33. ZPP (prethodno ispitivanje tužbe), u dva navrata dopisima od apelanta tražio da otkloni uočene nedostatke u tužbi, na koje se apelant očitovao, ali da, prema ocjeni redovnih sudova, apelant naknadno uređenim podnescima nije otklonio nedostatke, utvrđujući da su podnesci imali više nedostataka. Ustavni sud smatra da su sudovi postupali u skladu s relevantnim odredbama ZPP, da su ispitali sadržaj tužbe i naknadno dostavljene apelantove podneske, što proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, koja se ne čine proizvoljnim, pri čemu apelant u apelaciji ne nudi ubjedljivu argumentaciju kojom bi svoje tvrdnje opravdao. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi prigovore koji su tiču vanrednog stanja, pandemije i rada sudova u vanrednim okolnostima, ali ne navodi na koji način su te okolnosti, eventualno, štetno utjecale na apelantove punomoćnike da urede tužbu, po nalogu suda, kako bi ona sadržavala sve elemente propisane zakonom. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je komunikacija između suda i apelantovih punomoćnika bila uredna, odnosno da su apelantovi punomoćnici uredno primili podneske Suda BiH, te da se apelant na njih očitovao. Ustavni sud smatra da je apelantu na taj način pružena mogućnost da otkloni nedostatke u tužbi. Stoga, vanredne okolnosti uzrokovane pandemijom COVID-19, na koje se apelant poziva, u kontekstu činjenice da apelant nije uredio tužbu onako kako je to sud od apelanta tražio, ne opravdavaju apelantovo pozivanje na kršenje prava na pristup sudu. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da apelant, ni nakon dva poziva od strane suda, koja su mu uredno dostavljena, nije otklonio nedostatke u tužbi da bi se po njoj moglo postupati (utvrđeno je da tužba nerazumljiva, bez činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, bez akta čije se poništenje traži i bez preciznog označavanja tuženih), te je primjenom relevantnih odredbi ZPP tužba odbačena. Ustavni sud smatra da su zakonska ograničenja propisana ZPP težila legitimnom cilju, te je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastojao ostvariti, te da apelantu u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu.

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nisu prekršene garancije prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

37. Ustavni sud apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim budući da se osporene procesne odluke ne mogu dovesti u vezu s kršenjem navedenog prava.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama odbačena apelantova tužba primjenom zakonskih normi koje jasno propisuju sadržaj tužbe i ovlaštenje suda da odbaci tužbu ukoliko tužilac ne otkloni uočene nedostatke u tužbi, te kada su sudovi postupali u skladu s odredbama ZPP i svoje odluke jasno obrazložili, te kada je zakonsko ograničenje težilo legitimnom cilju, te bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.