Službeni glasnik BiH, broj 14/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 94/21, rješavajući apelaciju Aide Bilalović i mldb. L. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Aide Bilalović i mldb. L. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Aida Bilalović i mldb. L.H. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Kalesije, koje zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnijele su 12. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 031013 20 Rev od 5. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 031013 18 P od 9. septembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3652/20 od 22. decembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele 14. oktobra 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine, jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji (prema podacima kojim je raspolagao Ustavni sud) nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 3652/20 od Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika tuženog Senada Huremovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. novembra 2020. godine, Općinski sud 12. novembra 2020. godine, dok opunomoćenik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 031013 18 P od 9. septembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica koji glasi da se "utvrđuje da je tuženi […], prirodni otac mldb. [drugoapelantice], rođene 24. jula 2017. godine u Tuzli, pa je tuženi dužan trpjeti da se ova činjenica upiše u matične knjige Općine Kalesija, na osnovu ove presude". Stavom 2. iste presude apelantice su obavezane da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.848,80 KM.

7. Općinski sud u obrazloženju presude naveo je da je odredbom člana 72. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, u daljnjem tekstu: PZ) propisano da dijete može podići tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva i da tužbu radi utvrđivanja očinstva, ako je dijete maloljetno, može podnijeti njegova majka ako ostvaruje roditeljsko staranje. Općinski sud je istakao da prvoapelantica svoje tvrdnje da je tuženi otac drugoapelantice temelji na iskazima svjedoka Sanele Jahić i Abdulaha Džaferovića, čiji sadržaj je naveden na strani 2. obrazloženja presude, i izvodu iz matične knjige rođenih za mldb. drugoapelanticu iz kojega proizlazi da je pod rednim brojem 16 za 2017. godinu upisana drugoapelantica, rođena u Tuzli 24. jula 2017. godine, da je u odnosu na podatke o majci upisano ime prvoapelantice, dok su podaci o ocu prazni.

8. Dalje je navedeno da je prvoapelantica na okolnost dokazivanja da je tuženi otac prvoapelantice "predložila medicinsko vještačenje metodom DNK, ali kako se tuženi nije odazvao na Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu za 14. august 2019. godine, za kada je bilo zakazano uzimanje brisa bukalne sluznice od tužiteljica i tuženog, ovo vještačenje nije moglo biti provedeno dokraja". Sud je, dalje, prezentirao sadržaj provedenih dokaza, te je obrazložio: "Dakle, pri nespornoј činjenici da je u matičnu knjigu rođenih upisano rođenje tužiteljice mldb. [drugoapelantice] i da je upisana da je rođena od tužiteljice [prvoapelantice], te pri nespornoj činjenici da su saslušani svjedoci potvrdili da su imali priliku da vide [prvoapelanticu] i tuženog kada su bili intimni, ljubili se, a svjedok Sanela Jahić je navela i da je u ljeto 2016. godine imala priliku da vidi kada su vodili ljubav, prema ocjeni suda, nisu dovoljne činjenice na osnovu kojih bi se izvukao zaključak da je tuženi […] otac mldb. [drugoapelantice]." Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantica kao neosnovan, ocijenivši da na osnovu provedenih dokaza nije mogao zaključiti da je tuženi otac drugoapelantice.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. U obrazloženju presude je navedeno da apelantice osporavaju presudu prvostepenog suda zbog svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelantice prvenstveno smatraju da prvostepeni sud nije dao razloge za to od kakvog je značaja činjenica što se tuženi nije odazvao vještačenju metodom DNK koje je zakazao ovaj sud iako ga odredbe PZ obavezuju na to, te zbog kojeg razloga nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju očinstvo nije utvrđeno priznanjem, pa su apelantice podnijele tužbu radi utvrđivanja očinstva, shodno članu 72. PZ, zbog čega se smatraju jednom strankom (jedinstveni suparničari). Dalje je navedeno da je, u smislu relevantnih odredaba PZ, u postupku radi utvrđivanja očinstva dopuštena upotreba svih dokaza, da se pretpostavlja da je otac vanbračnog djeteta lice za koje se u postupku utvrdi da je u kritičnom periodu začeća imalo spolne odnose sa majkom djeteta, a ako drugi dokazi ne potvrđuju suprotno. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući žalbene navode apelantica, ukazao da je prvostepeni sud nesporno prihvatio prijedlog prvoapelantice za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem metodom DNK, koju bi proveo Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, ali da ekspertiza DNK u svrhu testiranja očinstva tuženog nije realizirana jer se tuženi u prostorijama navedenog instituta u zakazanom terminu nije pojavio, nego su se samo pojavile apelantice od kojih je uzet bris bukalne sluznice (koji se čuva narednih šest mjeseci). Dakle, u situaciji kada se, zbog neodazivanja tuženog, nije mogla provesti ekspertiza DNK, Kantonalni sud smatra da je prvoapelantica imala mogućnost da na okolnosti ispitivanja trajanja trudnoće i uzrasta (zrelosti) novorođenčeta predloži izvođenje dokaza vještačenjem odgovarajućeg vještaka medicinske struke (koji bi precizno utvrdio težinu i dužinu mldb. djeteta, tj. vrijeme začeća djeteta, trajanje trudnoće, da li je bilo odstupanja od termina poroda, te ostale relevantne okolnosti), ali da je prvoapelantica propustila da predloži navedeni dokaz. Osim toga, ukazano je da na okolnost svojih činjeničnih navoda da je tuženi prirodni otac drugoapelantice, pored čitanja materijalne dokumentacije, prvoapelantica je izvela dokaze davanjem svog iskaza kao parnične stranke i saslušanjem svjedoka Sanele Jahić i Abdulaha Džaferovića. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, a u nedostatku drugih dokaza, navedeni iskazi i sadržaj materijalne dokumentacije nisu bili dovoljna činjenična i pravna podloga za utvrđenje da je tuženi prirodni otac drugoapelantice. Pri tome je obrazloženo "da iz ožalbene presude proizlazi da prvostepeni sud poklanja vjeru kako iskazu [prvoapelantice], tako i iskazima saslušanih svjedoka, međutim, prema ocjeni suda, činjenice koje su utvrđene na osnovu ovih izvedenih dokaza nisu bile dovoljne da bi se izvukao zaključak da je tuženi otac mldb. djeteta. Pri tome ne može se odrediti da se tuženi prinudnim putem odazove na vještačenje analizom DNK (imajući u vidu i pravilo parničnog postupka da se radi izvođenja dokaza saslušanjem stranaka ne mogu primijeniti nikakva prinudna sredstva), ali da su se u predmetnom sporu mogla provesti sva druga dokazna sredstva". Zbog toga, prema ocjeni Kantonalnog suda, bez utjecaja su žalbeni navodi apelantica da prvostepeni sud uopće nije dao razloge zbog kojih nije poklonio vjeru njenom iskazu i iskazima saslušanih svjedoka na drugačiju odluku ovog suda, kao i da nije dao razloge za to od kakvog je značaja to što se tuženi nije odazvao na vještačenje metodom DNK iako odredbe PZ obavezuju sud da se to posebno ocijeni i obrazloži.

11. Naime, iz prvostepene presude proizlazi da je taj sud poklonio vjeru iskazu prvoapelantice i iskazima saslušanih svjedoka, ali da, prema ocjeni tog suda, činjenice koje su utvrđene na osnovu ovih izvedenih dokaza nisu bile dovoljne da bi se izvukao zaključak da je tuženi biološki otac drugoapelantice. Pri tome ne može se odrediti da se tuženi prinudnim putem odazove na vještačenje analizom DNK, ali da smatra da su se u predmetnom sporu mogla izvesti sva druga dokazna sredstva. Prije svega, mogli su se izvesti dokazi medicinskim vještačenjem prema nekoj od do sada poznatih drugih medicinskih metoda, a sud u postupku radi utvrđivanja očinstva, suprotno žalbenom rezoniranju apelantica, svoju odluku nije mogao zasnovati samo na iskazu prvoapelantice kao majke drugoapelantice i iskazima saslušanih svjedoka da je u kritičnom vremenu začeća drugoapelantice tuženi imao spolne odnose sa prvoapelanticom, majkom drugoapelantice, već je morao provesti i druge dokaze.

12. Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni Kantonalnog suda, obrazloženje prvostepene presude sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 191. stav 4. ZPP, jer je sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno stekao uvjerenje o dokazanim, odnosno nedokazanim činjenicama (član 8. ZPP), te u obrazloženju pobijane presude dao analizu izvedenih dokaza i razloge činjenične i pravne prirode, a koji su objektivno prihvatljivi i prema ocjeni ovog suda.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 29 0 P 031013 20 Rev od 5. novembra 2020. godine reviziju apelantica odbacio kao nedopuštenu. Također, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

14. Vrhovni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 286. PZ a u vezi sa članom 272. citiranog zakona, revizija protiv presude donesene u drugom stepenu u bračnim sporovima, kao i sporovima iz odnosa roditelja i djece i njihovog izdržavanja nije dozvoljena. Stoga, Vrhovni sud je, imajući u vidu citirane odredbe PZ i vrstu spora (utvrđivanje očinstva), primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP a u vezi sa članom 286. PZ reviziju apelantica odbacio kao nedopuštenu. Također, odbijen je zahtjev apelantica za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije u iznosu od 648,00 KM, jer apelantice u revizijskom postupku nisu uspjele.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U vezi sa navodima o povredi prava na koja su se pozvale, apelantice prvenstveno ukazuju da se osporene presude temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni procesnog prava, te da presuda prvostepenog suda ne sadrži ni minimum razloga o odlučnim činjenicama u smislu odredbe člana 191. stav 4. ZPP, kojom su sudovi obavezani da u obrazloženju odluke izlože zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu tih dokaza, kao i propise na kojima zasnivaju svoju odluku. Smatraju da drugostepeni sud "pokušava da opravda postupanje prvostepenog suda u davanju razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva", navodeći da su apelantice propustile da predlože vještačenje na određene okolnosti, a da pri tome ne daje razloge za to od kakvog je značaja činjenica to što tuženi nije pristupio vještačenju metodom DNK, koje je odobrio i zakazao prvostepeni sud. S tim u vezi, apelantice su, dalje, ukazale da, s obzirom na današnji stepen razvoja nauke i tehnike, "utvrđivati, negirati ili osporavati očinstvo samo na osnovu iskaza svjedoka i tvrdnji parničnih stranaka prosto se čini neozbiljnim i da bi toga trebali biti svjesni svi, pa i tuženi "koji upravo analizom DNK (koja se bez njega ne može obaviti) može na jasan i nesumnjiv način dokazati svoju tvrdnju da nije biološki otac drugoapelantice". Također, ističu da im je grubo povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi sa navedenim, apelantice ukazuju na stav Vrhovnog suda Republike Srpske izražen u Rješenju broj 78 0 P 027816 19 Rev od 17. januara 2020. godine u kojem je, između ostalog, navedeno: "U postupku radi utvrđivanja očinstva dopuštena je upotreba svih dokaznih sredstava, pa tako, s obzirom na današnji stepen razvoja nauke i tehnike, utvrđivati, negirati ili osporavati očinstvo samo na osnovu iskaza svjedoka i tvrdnji parničnih stranaka se čini neozbiljnim i toga bi trebalo da bude svjestan tuženi koji upravo analizom DNK može na jasan i nesumnjiv način dokazati svoju tvrdnju da nije biološki otac prvotužiteljice, a kad odbija da pristupi tom vještačenju, onda takvo njegovo ponašanje nije bez utjecaja na rješenje spora. Utvrđenje da drugotužiteljica nije bila u vanbračnoj vezi sa tuženim, odnosno da se nisu zabavljali i da nisu imali intimne odnose u vrijeme kada je došlo do začeća prvotužiteljice nižestepeni sudovi temelje samo na pročitanim iskazima navedenih svjedoka, koji tu vezu nisu potvrdili, ali po prirodi stvari (jer se radi o duboko intimnom odnosu dvoje ljudi bez prisustva bilo koga) nisu je mogli ni negirati." Navedeno rješenje nije bilo predmet razmatranja redovnih sudova tokom trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode apelantica smatra neosnovanim. Smatra da je odlučio na osnovu slobodne ocjene dokaza, pri tome savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, da je u obrazloženju presude izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je zasnovao presudu (član 191. stav 4. ZPP). Dakle, suprotno navodima apelantica, Kantonalni sud tvrdi da odluka ovog suda sadrži sve razloge na kojima je zasnovana i da ima obrazloženje za svaki suštinski važan element za ishod predmetnog spora (str. 2. i 3. obrazloženja presude). Također, navodi da je u obrazloženju presude ovog suda jasno navedeno da je ovaj sud izvršio kritičku analizu svih izvedenih dokaza, zaključivši da apelantice izvedenim dokazima nisu uspjele dokazati svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnovale predmetni tužbeni zahtjev.

18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, također, naveo da apelantice izvedenim dokazima nisu uspjele dokazati svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnovale predmetni tužbeni zahtjev, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) glasi:

3. Utvrđivanje materinstva i očinstva sudskom odlukom

Član 72. st. (1) i (2)

(1) Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.

(2) Ako je dijete maloljetno ili mu je oduzeta poslovna sposobnost, u njegovo ime tužbu radi utvrđivanja materinstva može podnijeti staratelj, uz saglasnost organa starateljstva, a tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti njegova majka ako ostvaruje roditeljsko staranje, odnosno njegov staratelj, uz saglasnost organa starateljstva.

VII. POSTUPAK PRED SUDOM

1. Opće odredbe

Član 268.

(1) Odredbama ovog dijela zakona određuju se pravila prema kojima postupaju sudovi kad u posebnim parničnim postupcima, vanparničnim postupcima i posebnim postupcima izvršenja i osiguranja, odlučuju o predmetima u odnosima roditelja i djece, bračnim i drugim predmetima koji se uređuju ovim Zakonom.

(2) U postupcima iz stava 1. ovoga člana primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(3) U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.

c) Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva

Član 295. stav (1)

(1) Postupak u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva pokreće se tužbom.

Član 299.

Sve osobe koje su u položaju tužioca ili tuženika su jedinstveni suparničari.

Član 302.

(1) Činjenice od kojih zavisi odlučivanje o predmetu spora sud može utvrđivati i izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem.

(2) U rješenju o izvođenju dokaza medicinskim vještačenjem sud će odrediti rok do kojeg dokaz treba da se izvede, uzimajući pri tome u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito hitnost postupka.

(3) Poziv za izvođenje medicinskog vještačenja, uz koji se dostavlja rješenje iz stava 2. ovog člana, sud dostavlja osobno strankama. U pozivu mora biti navedena ustanova u kojoj će se vještačenje izvršiti i vrijeme njegovog izvršenja.

(4) Stranke su obavezne odazvati se na poziv iz stava 3. ovog člana i podvrgnuti se medicinskom vještačenju.

(5) Ako se stranka, uredno pozvana da pristupi vještačenju analizom DNK, nije odazvala pozivu ili se nije podvrgla ovom vještačenju, sud će izdati nalog sudskoj policiji za njeno privođenje na vještačenje. Troškove ovog privođenja snosi privedena stranka.

(6) Ako vještačenje primjenom drugih medicinskih metoda nije izvedeno zbog neodazivanja stranke ili zbog uskraćivanja njegovog izvođenja, sud će cijeniti od kakvog je to značaja.

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. st. (1) i (4)

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3652/20 od 22. decembra 2020. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su podnijele apelantice protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelantica. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 P 031013 20 Rev od 5. novembra 2020. godine odbačena kao nedopuštena (koje je zastupnik apelantica primio 8. januara 2021. godine). Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

24. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3652/20 od 22. decembra 2020. godine koja je odbačena kao preuranjena (dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su apelantice 26. augusta 2020. godine primile osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 29 0 P 031013 19 Gž od 16. jula 2020. godine, a da je apelacija broj AP 3652/20 podnesena 14. oktobra 2020. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

26. Apelantice ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu utvrđivanja očinstva radi o građanskim pravima apelantica, u predmetnom postupku one uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelantice navode o povredi prava na pravično suđenje temelje na tvrdnjama da su Kantonalni i Općinski sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima na osnovu kojih je njihov tužbeni zahtjev odbijen, u smislu odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP. Dakle, apelantice u okolnostima predmetnog slučaja problematiziraju stavove redovnih sudova da nisu dali razloge o odlučnoj činjenici od kakvog je značaja to što tuženi nije pristupio vještačenju metodom DNK, koje je odobrio i zakazao prvostepeni sud.

31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, žalba apelantica odbijena kao neosnovana i da je potvrđena presuda prvostepenog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u vezi sa žalbenim navodima apelantica da prvostepeni sud nije dao razloge za to od kakvog je značaja činjenica da tuženi nije pristupio vještačenju metodom DNK, koje je određeno presudom prvostepenog suda, naveo da je prvoapelantica u takvoj situaciji imala mogućnost da predlaže izvođenje dokaza primjenom drugih naučnih metoda radi utvrđivanja očinstva, što je ona propustila da predloži.

34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, zapravo, proizlazi da je prvostepeni sud, iako se na tu odredbu nije eksplicitno pozvao, u smislu odredbe člana 302. PZ, udovoljio prijedlogu apelantica radi izvođenja dokaza u svrhu testiranja očinstva tuženog medicinskim vještačenjem metodom DNK, koje je bilo zakazano za 14. august 2019. godine na Institutu za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, ali koje nije provedeno, jer se tuženi nije odazvao pozivu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da u postupku utvrđivanja očinstva koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati zavisi od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima. Ako je obaveza utvrđivanja testa DNK kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test je obavezno i provoditi u svakom slučaju, odnosno ako nacionalnim zakonom taj test nije obavezno provoditi i ako ne postoji mjera kojom bi se neko lice prisililo da poštuje naredbu suda, to ne postoji ni obaveza provođenja tog testa.

35. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da se u Presudi Evropskog suda Mikulić protiv Hrvatske upravo razmatralo pitanje provođenja testa DNK radi utvrđivanja očinstva u kojoj je Evropski sud utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije, zaključivši (stav 65) da prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanje očinstva sudovi treba da uzmu u obzir osnovno načelo interesa djeteta. Sud smatra da se postojećim postupkom ne uspostavlja pravična ravnoteža između prava podnositeljice zahtjeva da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njena neizvjesnost u pogledu njenog ličnog identiteta i prava njenog navodnog oca da se ne podvrgne testovima DNK, te smatra da zaštita uključenih interesa nije razmjerna.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj presudi Evropski sud istakao: "Sud, s tim u vezi, primjećuje da prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši testiranje DNK. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. U tom pogledu sudovi su slobodni da donose zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica" (vidi, Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61). Ustavni sud, također, ukazuje da je u stavu 64. Presude Evropskog suda Mikulić protiv Hrvatske jasno ukazano da lica koja su u situaciji podnositeljice zahtjeva imaju vitalan interes, koji je zaštićen Konvencijom, da primaju informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog ličnog identiteta.

37. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u vezu sa činjenicama predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio prijedlog apelantica da se na okolnost dokazivanja da je tuženi biološki otac prvoapelantice provede medicinsko vještačenje metodom DNK. Zatim, Ustavni sud zapaža da predloženo vještačenje nije provedeno, a da činjenice koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza (iskaza prvoapelantice i iskazima saslušanih svjedoka) nisu bile dovoljne da bi se izveo zaključak da je tuženi biološki otac drugoapelantice. Upravo navedeno je bio razlog da prvostepeni sud odbije tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, dodatno navodeći da su apelantice imale mogućnost da predlažu izvođenje dokaza primjenom drugih naučnih metoda radi utvrđivanja očinstva, a što su one propustile da predlože.

38. Analizirajući dato obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 302. PZ propisani mogućnost, uvjeti i način provođenja dokaza vještačenjem analizom DNK u slučaju utvrđivanja očinstva/materinstva. Potom, Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 268. stav 1. PZ, pozicioniranom u "Poglavlje VII. Postupak pred sudom-opće odredbe" određena pravila prema kojim postupaju sudovi kad u "posebnim parničnim postupcima" odlučuju o "predmetima koji se uređuju ovim zakonom". Stavom 2. navedenog člana je eksplicitno navedeno: "U postupcima iz stava 1. ovoga člana primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku […] ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno." U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u navedenom poglavlju regulirani posebni parnični postupci, a među ostalim i "c) Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva". Dalje, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa tim posebnim parničnim postupkom, i to članom 302. PZ, regulirano: "(1) Činjenice od kojih zavisi odlučivanje o predmetu spora sud može utvrđivati i izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem", a da je stavom (5) eksplicitno propisano: "Ako se stranka, uredno pozvana da pristupi vještačenju analizom DNK, nije odazvala pozivu, ili se nije podvrgla ovom vještačenju, sud će izdati nalog sudskoj policiji za njeno privođenje na vještačenje. Troškove ovog privođenja snosi privedena stranka." Iz navedenog jasno proizlazi zaključak da odredba člana 302. sadrži posebna pravila u vezi sa izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem i da ona u datim okolnostima predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

39. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je, u smislu člana 302. stav (5) PZ, obaveza suda bila da postupi po službenoj dužnosti i da izda nalog sudskoj policiji radi privođenja tuženog zakazanom vještačenju, a da je sudovi nisu primijenili, niti su dali obrazloženje zašto navedena odredba, i pored njenog eksplicitnog i jasnog sadržaja, nije primjenjiva u konkretnoj pravnoj stvari iako se radi o "posebnom parničnom postupku" u smislu odredaba PZ. Pri tome sudovi nisu dali razloge za to iako su apelantice ukazivale na to od kakvog je značaja neodazivanje tuženog, odnosno uskraćivanje izvođenja ovog dokaza na ishod predmetnog postupka, što korespondira kako sa odredbama člana 302. stav (6) PZ, tako i sa stavovima Evropskog suda iz presude Mikulić.

40. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je, dakle, za razliku od slučaja Mikulić, Porodičnim zakonom FBiH predviđena obaveza provođenja analize DNK radi utvrđivanja očinstva, kao i obaveza suda, u slučaju da lice ne pristupi vještačenju, da izda nalog sudskoj policiji da se to lice privede radi provođenja vještačenja. U takvim okolnostima obrazloženjem redovnih sudova da je apelantica imala mogućnost da na okolnost utvrđivanja da je tuženi biološki otac drugoapelantice provede druge naučne metode na apelanticu je, prema ocjeni Ustavnog suda, stavljen pretjeran teret pri čemu je u potpunosti zanemareno pravilo "najboljeg interesa djeteta", odnosno prava mldb. drugoapelantice da zna za svoje porijeklo i identitet.

41. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada presude kojim je tužbeni zahtjev apelantica radi utvrđivanja očinstva odbijen ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, već se u datim okolnostima primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 302. PZ, doima proizvoljnom.

Ostali prigovori

42. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i navode apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantica za utvrđivanje očinstva vještačenjem metodom DNK, a koje je odobrio i zakazao prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 302. stav 5. PZ, ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, već se u datim okolnostima primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 302. PZ, doima proizvoljnom.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.