Službeni glasnik BiH, broj 51/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1126/22, rješavajući apelaciju Ljube Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Ljube Markovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 041920 22 Kv od 2. februara 2022. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod





1. Ljubo Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 041920 22 Kv od 2. februara 2022. godine i S1 1 K 041920 Kro od 17. januara 2022. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je radi eventualnog izjašnjenja dostavljen apelantu (izjasnio se 19. juna 2022. godine).

III. Činjenično stanje


3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 041920 Kro od 17. januara 2022. godine kojim je prihvatio prijedlog Tužilaštva, te se u odnosu na apelanta i ostala navedena lica produžavaju mjere zabrane: pod tačkom II mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), a s ciljem izvršenja ove mjere naređeno je oduzimanje svih putnih isprava, odnosno pasoša, te se zabranjuje izdavanje novih, kao i korištenje lične karte za prelazak granice; pod tačkom III u odnosu na apelanta i ostala navedena lica mjera zabrane obaveznog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKP-a (apelant dva puta sedmično, precizirano javljanje u Policijsku stanicu Sokolac). Pod tačkom IV u odnosu na apelanta i ostale navedene optužene "zabrana sastajanja sa određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH na način da se zabranjuje kontaktiranje ili povezivanje (posredno ili neposredno) na bilo koji način sa svjedocima Tužilaštva BiH navedenim u Optužnici Tužilaštva BiH broj T20 OKTRZ 0004608 16 od 24. decembra 2021. godine, potvrđenoj 5. januara 2022. godine, uključujući i približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 m, zatim se zabranjuje međusobno komuniciranje optuženih, te komuniciranje sa njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i bilo kakvi razgovori o ovom predmetu s bilo kim osim sa braniocem."

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Suda BiH od 4. decembra 2020. godine usvojen prijedlog Tužilaštva pa je apelantu i ostalim osumnjičenima određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKP-a. Postupajući po žalbama osumnjičenih, Sud BiH je ukinuo pritvor i odredio mjere zbrane (precizirano na stranici 6. rješenja). Sud BiH je nakon potvrđivanja optužnice zakazao ročište povodom prijedloga za određivanje i produženje mjera zabrane, te je navedeno izjašnjenje stranaka. Dalje, na stranici 9. Sud BiH je razmotrio postojanje osnovane sumnje (ukazujući na potvrđenu optužnicu), o čemu se izjasnio (do stranice 13).

6. Na stranici 13. rješenja Sud BiH je naveo posebne razloge za mjere zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. i člana 126.a stav 1. tačke c) i d) ZKP-a.

7. Sud BiH je našao da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi, među kojima je i apelant, u ovoj fazi postupka mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto i inostranstvo, iz kojih razloga je u odnosu na sve optužene našao opravdanim produžiti mjeru zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP-a, kao i mjeru obaveze javljanja iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKP-a (i dalje u odnosu na konkretno lice). Prilikom donošenja odluke Sud BiH je imao u vidu da se optuženi terete za teško krivično djelo koje spada u grupu najtežih krivičnih djela (zločini protiv vrijednosti zaštićenih kako domaćim tako i međunarodnim pravom), a za koje se može izreći dugogodišnja kazna zatvora, a čega su optuženi nesumnjivo svjesni u ovoj fazi postupka, kada je optužnica potvrđena.

8. Ove okolnosti, posmatrane u sveukupnosti, kao i u korelaciji sa činjenicom da su optuženi u ovom procesnom trenutku u potpunosti svjesni svog krivičnopravnog položaja, zatim krivičnog djela koje im se stavlja na teret, visine kazne za to djelo, dokaza koji ih terete, te mogućnosti kažnjavanja, prema ocjeni Suda BiH, mogu motivirajuće djelovati na optužene da se udalje i postanu nedostupni organima gonjenja BiH, te na taj način onemoguće ili znatno otežaju uspješno vođenje ovog krivičnog postupka.

9. Sud BiH je našao da se ova opasnost može otkloniti produžavanjem mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP-a u odnosu na optužene, među kojima je i apelant, na način da se optuženim ograniči kretanje na područje BiH, te da se od optuženih privremeno oduzmu njihove putne isprave uz zabranu izdavanja novih, te da im se zabrani prelazak državne granice uz korištenje lične karte, a sve radi osiguranja njihovog prisustva, što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka. Sud BiH je našao bitnim da su se sve odbrane (naveden izuzetak) saglasile s produženjem ove mjere zabrane, kao i s mjerom zabrane iz člana 126. stav 1. tačka d) ZKP-a koju je prethodno obrazložio.

10. Dalje, na stranici 15. rješenja Sud BiH je naveo da je cijenio da na strani optuženih (među kojima je i apelant) postoje okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će pokušati utjecati na svjedoke i saučesnike s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti, ali da se navedena opasnost može otkloniti produženjem mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a. Navedena mjera zabrane se odnosi na svjedoke Tužilaštva označene u optužnici, te na međusobno kontaktiranje optuženih, te komuniciranje s njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju krivičnog djela, kao i bilo kakvi razgovori o ovom predmetu s bilo kim osim s braniocem.

11. Sud je prilikom donošenja odluke cijenio činjenicu da se optuženim na teret stavlja izvršenje teškog krivičnog djela, kao i visinu zaprijećene kazne za predmetno djelo, te da su optuženim nakon potvrđivanja i dostavljanja optužnice sada poznata imena svih svjedoka optužbe, kao i sadržaj njihovog svjedočenja. Također, Sud BiH je cijenio i činjenicu da se predmetni postupak nalazi u fazi kada je potvrđena optužnica, te predstoji zakazivanje glavnog pretresa, na kojem će svjedoci biti ponovo saslušani, od kojih svjedoka optuženi mnoge poznaju jer su živjeli i radili na istom području, pri čemu je Sud BiH posebno istakao činjenicu da se u većem broju radi o saborcima optuženih, da se oni međusobno poznaju još iz ratnog perioda, te da su bivši pripadnici policijskih struktura.

12. Sud BiH je ukazao da je potrebno svim svjedocima omogućiti da svoje iskaze daju na glavnom pretresu, slobodno, neometano, bez bilo kakvih pritisaka, kao i da je obaveza suda da osigura uvjete za nesmetano vođenje i okončanje krivičnog postupka. U tom pravcu, Sud BiH je ukazao na stavove Suda BiH, kao i Evropskog suda za ljudska prava.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je našao da je u ovoj fazi opravdano optuženim zabraniti međusobni kontakt i komunikaciju (kako je prethodno navedeno), kao i da se blažim mjerama ne bi mogli postići procesni ciljevi zbog koji su mjere određene.

14. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 k 041920 22 Kv od 2. februara 2022. godine kojim je žalbe optuženih, među kojima je i apelant, odbio kako neosnovane.

15. U obrazloženju rješenja Sud BiH (vanraspravno vijeće) ukazao je na historijat postupka, žalbene navode, te je na stranici 3. rješenja ("odluka suda") ukazao na podignutu optužnicu, kao i na ranije donijeto rješenje kojim su apelantu i ostalima određene mjere zabrane sastajanja s određenim licima (iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a). Dalje je navedeno da je Tužilaštvo predložilo da se optuženim produže mjere zabrane koje su na snazi, između ostalog, "zabrana sastajanja sa svjedocima Tužilaštva pobrojanim u optužnici, uključujući i približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 metara, zabrana međusobnog komuniciranja saosumnjičenih, te komuniciranje s njima poznatim drugim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i bilo kakvi razgovori o ovom predmetu s bilo kim osim s braniocem, a sve u skladu sa članom 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH". Dana 17. januara 2022. godine održano je ročište povodom navedenog prijedloga Tužilaštva. Uvidom u zapisnik s ročišta za razmatranje produženja mjera vijeće je utvrdilo da je tužilac predložio da se mjere zabrane koje su egzistirale u odnosu na optužene produže, sa čime se odbrana optuženih (i apelanta) saglasila.

16. U konkretnom slučaju, donoseći pobijano rješenje sudija za prethodno saslušanje nije prekoračio prijedlog Tužilaštva budući da je on bio u pravcu produžavanja i održavanja na snazi već izrečenih mjera, dakle po sadržaju i obimu kako su i prvobitno određene.

17. Činjenica da je navedeno da je optuženima zabranjen kontakt "posredno ili neposredno" sa svjedocima, kao i povezivanje sa njima ni na koji način ne predstavlja povredu postupka, kako to odbrana pogrešno navodi, jer osim što je u ovom obliku mjera zabrane sastajanja već ranije u odnosu na osumnjičene/optužene egzistirala, takvo određivanje mjere zabrane predstavlja samo dodatno preciziranje i objašnjenje načina na koji će se ona provoditi. U svakom slučaju, intencija zakonodavca i razlog određivanja ove mjere u konkretnom slučaju jeste sprečavanje neželjenog namjernog kontakta optuženih, na bilo koji način, sa svjedocima koji će biti saslušani na glavnom pretresu, te iz tog razloga vijeće ne nalazi da navedena mjera, na način na koji je izrečena/produžena, ostavlja prostora dilemi na koji način se ima provoditi i šta ona podrazumijeva.

18. Neosnovani su i navodi odbrane da je optuženima izrečena mjera zabrane koja nije predviđena procesnim zakonom, a odnosi se na zabranu međusobnog kontaktiranja optuženih i zabranu razgovora o predmetu s bilo kim osim s braniocem. Vijeće nalazi da je zakonodavac jasno naveo da se prema osumnjičenima/optuženima može odrediti mjera zabrane sastajanja s određenim licima, ne precizirajući niti određujući pri tome u odnosu na koga se ona može odnositi. Međutim, upravo je na taj način zakonskog određivanja sudu data mogućnost da u skladu sa okolnostima i dokazima konkretnog slučaja precizira i definira krug/status lica na koja se predmetna zabrana odnosi, odnosno s kim to optuženi ne može stupiti u kontakt (bilo da se radi kao u konkretnom slučaju s drugim saosumnjičenim/saoptuženim, svjedocima predloženim u optužnici, sa samo pojedinom kategorijom svjedoka ili poimenično navedenim svjedocima i slično).

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Također, apelacijom (u njenom sadržaju) ukazuje se na potencijalu mogućnost povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Suština apelacije se odnosi na tvrdnju da je Sud BiH prekoračio prijedlog Tužilaštva i da izrečenu mjeru ne predviđa zakon. Apelant ukazuje da zabrana komunikacije utječe na pripremu odbrane, da traže svjedoke u svoju korist, kao i na samo vođenje postupka. Ističe da im je onemogućen razgovor s porodicom. Apelant ukazuje da se saglasio s prijedlogom Tužilaštva, ali ne s "prekoračenim", jer na ročištu nije bilo govora o zabrani komunikacije o predmetu s bilo kim osim s braniocem. Dalje, apelant navodi da se radi o mjeri koju ne poznaje ZKP (zabrana razgovora o predmetu s bilo kim osim s braniocem), te upućuje na zaključke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1381/12. Apelant navodi da su svi navedeni članovi primjenjivi, u skladu s praksom Ustavnog suda, te da mjere zabrane moraju biti propisane domaćim pravom, kao i pritvor (pa je stoga i primjenjiv član 5. Evropske konvencije). Također, apelant upućuje da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava moraju biti u skladu sa zakonom, što nije slučaj u konkretnom predmetu (ni zabrana međusobnog komuniciranja optuženih, niti zabrana razgovora o predmetu). Apelant upućuje na slobodu primanja i prenošenja informacije (član 10. Evropske konvencije), ali navodi da se radi o ograničenju u konkretnom slučaju koje nije predviđeno zakonom. Dalje, apelant navodi da je formulacijom iz rješenja došlo do povrede pretpostavke nevinosti jer mu je određena mjera zabrane "komuniciranje s njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela".

b) Odgovor na apelaciju


20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da se o apelantovim prigovorima koje sada iznosi u apelaciji već očitovao Sud BiH kada je donio osporeno rješenje, dajući jasne i argumentirane razloge.

21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da su činjenice i okolnosti utvrđene u rješenju u potpunosti pravilno utvrđene, zatim činjenice i okolnosti su jasno obrazložene i potkrijepljene dokazima, a apelant ne navodi niti jednu novu činjenicu koja bi ukazivala na kršenje njegovih prava.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 126.a stav (1), tačka c)
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja s određenim osobama.

VI. Dopustivost


23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5, 6. i 10. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant problematizira mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno ono što je apelantu određeno pod tačkom IV dispozitiva osporenog rješenja Suda BiH od 17. januara u dijelu koji glasi "zabrana sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH na način da se zabranjuje kontaktiranje ili povezivanje (posredno ili neposredno) na bilo koji način sa svjedocima Tužilaštva BiH navedenim u Optužnici Tužilaštva BiH broj T20 OKTRZ 0004608 16 od 24. decembra 2021. godine, potvrđenoj 5. januara 2022. godine, uključujući i približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 m, zatim se zabranjuje međusobno komuniciranje optuženih, te komuniciranje s njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i bilo kakvi razgovori o ovom predmetu s bilo kim osim s braniocem." Dakle, osnov za navedenu mjeru zabrane je član 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a koji predviđa "zabranu sastajanja s određenim licima".

29. U skladu s praksom Ustavnog suda, Ustavni sud najprije treba da utvrdi u okviru kojeg prava će ispitati navedenu mjeru, odnosno na koje pravo ona utječe. Naime, kao što je Ustavni sud utvrdio u svojoj praksi, a slijedom prakse Evropskog suda, "mjera zabrane" izrečena prema domaćem zakonu u konvencijskom smislu, zavisno od svog sadržaja, trajanja, intenziteta i drugih relevantnih faktora, može da utječe na povredu čl. 5, 8, člana 2. Protokola 4 uz Evropsku konvenciju i druga prava (vidi, između ostalog, AP 2788/20 od 27. novembra 2020. godine, AP 1840/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

30. U skladu sa svojom relevantnom i novijom praksom, Ustavni sud je stava da mjera zabrane koja je izrečena osporenim rješenjem u dijelu koji je problematiziran, u skladu s novijom i relevantnom praksom Ustavnog suda, treba biti ispitana u skladu sa članom 2. Protokola 4 uz Evropsku konvenciju (vidi AP 4391/17, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

32. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji

pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih

prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u

demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja

javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala,

ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti

ograničenjima koja su u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u

demokratskom društvu.

33. Dakle, u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud; Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

34. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a, međusobno kontaktiranje ili povezivanje (posredno ili neposredno) na bilo koji način sa svjedocima navedenim u optužnici, uključujući i približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 metara, međusobno komuniciranje optuženih, te komuniciranje s njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju krivičnog djela, kao i razgovori o ovom predmetu s bilo kim osim s braniocem. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da je apelantu zabranjeno komuniciranje (o čemu će kasnije biti riječi), ali mu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom, ali uz navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

35. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu Khlyustov, stav 64).

36. Ustavni sud podsjeća da izraz "u skladu sa zakonom" zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

37. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da on osporava da su mjere zabrane zakonite jer, kako navodi, nisu zasnovane na relevantnim odredbama ZKP-a u pogledu sadržaja naredbe (zabrana međusobnog komuniciranja optuženih i zabrana razgovora o predmetu s bilo kim) na način kako to propisuje odredba člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a. Dalje, apelant problematizira i zakonitost s aspekta "prekoračenja" prijedloga Tužilaštva od Suda BiH, ali će o tome biti riječi u nastavku odluke jer je sasvim jasno da je postupano po prijedlogu, ali se postavlja pitanje "obima" mjera.

38. Dakle, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je protiv apelanta i ostalih navedenih lica podignuta optužnica, te da je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrana. Također, Tužilaštvo je u odnosu na apelanta i ostale navelo zašto smatra da su mjere zabrane i dalje potrebne, a Sud BiH je utvrdio da je izricanje mjera opravdano, dajući veoma konkretna obrazloženja u odnosu na apelanta i ostale, a u vezi s konkretnim krivičnim postupkom.

39. Kako bi ispitao istaknute probleme koji utječu na zakonitost (prema apelantovom mišljenju), Ustavni sud najprije podsjeća da su mjere zabrane predviđene članom 126. ZKP-a (zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja), te da član 126.a ZKP-a predviđa ostale "mjere zabrane" koje su dalje navedene pod tačkama a)–e) ZKP-a. Tačka c) određuje zabranu sastajanja s određenim licima, bez daljnje konkretizacije lica. Imajući u vidu da je iste prigovore koje iznosi pred Ustavni sud apelant iznosio i u redovnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo (odlučujući o apelantovoj žalbi) da navedena mjera predstavlja preciziranje i objašnjenje načina na koji će se ona provoditi (u odnosu na svjedoke posredno i neposredno). Naime, odredba zakona ne navodi krug lica na koja će se ona odnositi, te je preciziranje lica mogućnost koja je data sudu prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Također, Sud BiH tumači navedenu odredbu kao intenciju zakonodavca da spriječi neželjeni kontakt optuženih.

40. Ustavni sud se slaže s navedenim tumačenjem redovnog suda jer mjera zabrane sastajanja nije sama sebi cilj. Naime, njena svrha nije da spriječi sastajanje, druženje, ili nešto treće, već upravo da spriječi neželjeni kontakt među optuženim, među optuženim i svjedocima, među optuženim i žrtvama i dalje, i to kako bi se spriječio utjecaj na sam postupak, odnosno razmjena informacija prilikom sastajanja u vezi s krivičnim postupkom. Stoga, nema ništa sporno u činjenici da sud precizira lica na koja se to odnosi (konkretno i optužene), ali i da zabrani komunikaciju o predmetu.

41. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži. Ovo se pogotovo treba ispitati s aspekta apelantovog ukazivanja na mogućnost pripreme odbrane.

42. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane koje su izrečene apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv apelanta kao optuženog (i ostalih lica), da je predmet u fazi glavnog pretresa i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Sud BiH je naveo da smatra da blaže mjere ne bi ostvarile željenu svrhu, ukazujući na okolnosti konkretnog predmeta (krivično djelo protiv civilnog stanovništva, poznati svjedoci), što bi moglo motivirajuće djelovati na optužene radi utjecaja s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Stoga, Ustavni sud nalazi da su mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala. U odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji, one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta. Ovo pogotovo što i Sud BiH u osporenom rješenju ukazuje na obavezu kontrole opravdanosti mjera zabrane svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te ocijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti mjere čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

43. Također, u ovom dijelu Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji problematizira proporcionalnost izrečenih mjera (u odnosu na njegovo pravo na odbranu, kao i prekoračenje, odnosno obim mjera zabrane). Međutim, suprotno navodima iz apelacije da je sud prekoračio prijedlog Tužilaštva, kao i da odbrana nije znala ništa o obimu izrečene mjere (apelant navodi da nije bilo govora o zabrani komunikacije jer se odbrana saglasila s uređenim prijedlogom Tužilaštva), Ustavni sud iz osporenog rješenja Suda BiH zaključuje suprotno. Naime, o ovom se detaljno izjasnio Sud BiH povodom apelantove žalbe i ukazao na tok postupka, prethodno rješenje kojim su izrečene mjere zabrane, prijedlog Tužilaštva, kao i ročište o prijedlogu. Stoga, apelant nije doveo u pitanje (kako je navedeno u rješenju Suda BiH od 17. januara 2022. godine) da su se odbrane saglasile o produženju mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a. Stoga je neprihvatljiv apelantov stav o "prekoračenju". Dalje, apelantov stav da tako izrečene mjere zabrane komuniciranja i razgovora o predmetu utječu na samo vođenje postupka, kao i na pravo na odbranu je previše formalistički, previše ekstenzivan i nije opravdan. Naime, kako je i Sud BiH naveo, takva mjera zabrane samo precizira na koga se odnosi, šta podrazumijeva i kako se provodi. Analogno apelantovim navodima u konkretnom predmetu, kada bi stav odbrane o povredi prava na odbranu zbog navedene izrečene/produžene mjere bio opravdan, bilo bi potpuno nedozvoljeno ikada ikome odrediti pritvor, jer lice u pritvoru ne može "pripremati odbranu". Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zaključuje da je mjera zabrane "proporcionalna".

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi


45. Apelant je u odnosu na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije pored povrede prava na odbranu (koji je razmotren u prethodnim tačkama odluke u okviru relevantnog člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju) ukazao na povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog sadržaja rješenja koji glasi: "komuniciranje sa njima poznatim saizvršiocima i drugim saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela", čime je sud već izrazio uvjerenje o apelantovoj krivici, koje se moglo izbjeći ubacivanjem riječi "navodnim saizvršiocima i drugim navodnim saučesnicima".

46. U odnosu na ove navode, Ustavni sud naglašava da se rješenje mora posmatrati u cjelini, a ne samo parcijalno, kako to apelant ukazuje, pa je onda nesporno da sud nije izrazio uvjerenje o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je ovaj navod osnovan i da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

47. U odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije, koji je apelant detaljno analizirao, Ustavni sud opet ukazuje da se osporenim rješenjima produžila mjera zabrane sastajanja iz člana 126.a ZKP-a, te da je suština mjere sprečavanje utjecaja na sam postupak, te je ove navode suštinski primjenom principom iura novit curia Ustavni sud obradio kroz pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, o čemu je prethodno bilo riječi. Također, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da razmotri "potencijalnu povredu" prava iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, koju je apelant spomenuo u sadržaju apelacije.

48. Dalje, Ustavni sud je imao u vidu brojnu praksu na koju se pozvao apelant, ali ništa nije moglo utjecati na drugačiju odluku u konkretnom predmetu.

VIII. Zaključak


49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je sud prilikom donošenja rješenja kojim se produžavaju mjere zabrane sastajanja postupao u skladu sa zakonom, te kada je sud naveo jasne razloge za neophodnost izricanja mjere zabrane i kada je ona proporcionalna cilju kojem se teži.

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer sadržaj osporenog rješenja u cjelini ne sadrži uvjerenje suda o apelantovoj krivici.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!