Službeni glasnik BiH, broj 84/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2428/23, rješavajući apelaciju Denisa Prcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. k) i m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Denisa Prcića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2K 040385 23 Kv 20 od 25. aprila 2023. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Prcića podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2K 040385 23 Kv 19 od 31. marta 2023. godine zbog toga što je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.

Odbacuje se apelacija Denisa Prcića izjavljena zbog dužine trajanja istrage u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTKV 0019081 20 zbog neiscrpljivanja dostupnih pravnih lijekova.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Denis Prcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 15. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2K 040385 23 Kv 20 od 25. aprila 2023. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2K 040385 23 Kv 19 od 31. marta 2023. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo da dostavi prvostepeno Rješenje Suda BiH broj S1 2K 040385 23 Krn od 25. januara 2023. godine, nakon kojeg je doneseno osporeno Rješenje S1 2K 040385 23 Kv 19 od 13. marta 2023. godine. Apelant nije postupio po nalogu Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore koji su poslati apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se nije izjasnio.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Osporeno Rješenje broj S1 2K 040385 23 Kv 19 od 31. marta 2023. godine

5. Rješenjem broj S1 2K 040385 23 Kv 19 od 31. marta 2023. godine Sud BiH je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 25. januara 2023. godine, te je zaključio da je ispravno utvrđena neophodnost daljnje primjene mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), kao i da žalbom nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.

Osporeno Rješenje broj S1 2K 040385 23 Kv 20 od 25. aprila 2023. godine

6. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2K 040385 23 Krn 30 od 10. aprila 2023. godine u kojem je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane putovanja, koje su apelantu određene rješenjem od 15. jula 2021. godine. S ciljem izvršenja te mjere, od apelanta su oduzete važeće putne isprave i drugi dokumenti koji mogu poslužiti u tu svrhu, te mu je zabranjen prelazak granice uz ličnu kartu.

7. Sud je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za primjenu mjera zabrane, pa je utvrdio da u prethodnom periodu nisu nastupile okolnosti koje bi ukazale da se stanje u odnosu na to pitanje promijenilo. Naime, sud je naveo da se radi o postupku u kojem su apelant i drugi osumnjičeni za krivična djela pomoć učiniocu nakon učinjenog krivičnog djela, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i krivotvorenje službene isprave. Nakon što je razmotrio i analizirao dokaze u spisu, sud je ostao pri ranijem utvrđenju da ti dokazi ne ukazuju na nastupanje novih okolnosti koje bi, eventualno, dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje.

8. Dalje, Sud BiH je ukazao da je svrha određivanja mjere zabrane putovanja osiguranje nesmetanog vođenja postupka. U vezi s tim, sud je cijenio činjenicu da apelant ima državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država, kao i da Bosna i Hercegovina s tom državom nema ugovor o izručenju njenih državljana. Također, sud je cijenio međunarodne kontakte koje apelant ima, što je i sam apelant potvrdio. Sud je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti, kao i fazu postupka, ali i činjenicu da se protiv apelanta vodi još jedan postupak pred drugim nadležnim sudom. Sve navedeno, kako je obrazloženo, može biti motiv da apelant napusti zemlju i tako onemogući daljnje vođenje postupaka. Sud je također cijenio činjenicu da apelant nema porodičnih niti poslovnih veza sa BiH jer mu porodica živi u SAD-u, a Američki univerzitet u BiH, čiji je apelant vlasnik i odgovorno lice, više ne postoji. Sud je ukazao na primjenu člana 2. stav 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ali je imajući u vidu sve navedene razloge zaključio da se blažim mjerama ne može otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva, kao i neželjenog utjecaja na daljnji tok postupka. Apelantov navod da mu je izrečenim mjerama ugrožena egzistencija, sud je ocijenio neargumentiranim i neobrazloženim. Također, sud je ukazao da Tužilaštvo provodi istražne radnje i aktivno vodi istragu, ali je istakao obavezu Tužilaštva da istragu okonča u razumnom roku. U odnosu na apelantov prigovor o dužini trajanja istrage, Sud je ukazao da istragom disponira Tužilaštvo, te da je obavezno postupati u skladu s odredbama ZKP-a. Navedeno je i da sud od Tužilaštva očekuje da postupa hitno i da donese tužilačku odluku u najkraćem mogućem roku, te da će sud ukinuti mjere koje su određene ukoliko Tužilaštvo ne bude preduzimalo radnje s ciljem okončanja istrage.

9. Rješenjem broj S1 2K 040385 23 Kv 20 od 25. aprila 2023. godine Sud BiH je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Sud BiH je ocijenio da je u pobijanom rješenju sud izveo pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta, s obzirom na to da u proteklom periodu nisu nastupile nove okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari. Apelantov prigovor o nepostojanju okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjera zabrane putovanja Sud BiH je ocijenio neosnovanim jer su u pobijanom rješenju izneseni razlozi koji su u dovoljnoj mjeri konkretizirani. Ukazano je na ranije utvrđenu činjenicu da apelant ima saznanja o materijalnim dokazima – matičnim knjigama studenata Američkog univerziteta, koji su trenutno nedostupni Tužilaštvu, odnosno da te matične knjige drži na njemu poznatom mjestu i da ih odbija predati. Sud BiH je ukazao da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije, koje po svojoj prirodi podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda lica prema kojem su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. U konkretnom slučaju vodilo se računa da su te restrikcije neophodne, a opći interes društva odnosno dužnost nadležnih organa za efikasnim procesuiranjem počinilaca krivičnih djela preteže u odnosu na apelantova pojedinačna prava. Naime, ograničeno putovanje van BiH, prema ocjeni Suda BiH, apelanta ne ograničava prekomjerno jer ima mogućnost pronalaska zaposlenja i u BiH.

10. U vezi sa žalbenim navodima da istraga u ovom predmetu, a samim tim i primjena mjera zabrane traje neopravdano dugo, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 225. ZKP-a i na mogućnost pritužbe osumnjičenog, kao i na posljedice ako se istraga ne okonča u propisanim rokovima. Ukazano je da sud očekuje od Tužilaštva okončanje istrage odnosno donošenje tužilačke odluke. Također, potvrđen je i zaključak da se blažim mjerama ne može ostvariti željeni cilj.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog dužine trajanja istrage. Apelant je u veoma obimnoj apelaciji opisao tok postupka, naveo da mu je bio određen pritvor, kućni pritvor, a zatim mjere zabrane. Apelant navodi da nametnuta mjera zabrane putovanja nema nikakvog utjecaja na tok postupka, naočito nakon što su ukinute sve ranije izrečene mjere zabrane, apelant i svjedoci saslušani i preduzete druge radnje prikupljanja dokaza koje apelant navodi. Apelant ukazuje da je njegova uloga prema naredbi o provođenju istrage svedena na pomagača, a da nije utvrđeno da li je glavni osumnjičeni uopće kriv, čime je "kompromitirana zakonitost sporne mjere" kao i postojanje osnovane sumnje. Apelant smatra da je tu mjeru nametnulo Tužilaštvo koje osnovnu tvrdnju za ometanje istrage vidi u činjenici da apelant ne želi predati određenu dokumentaciju koju je sakrio na njemu poznato mjesto. Apelant ukazuje da sud nije ispitao neproporcionalnost izrečene mjere i činjenicu da ostali osumnjičeni nisu pod mjerama zabrane. Također, neproporcionalnost mjere zabrane apelant dovodi u vezu s dužinom trajanja istrage.

12. Osim toga, apelant ukazuje i na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije zbog dužine trajanja istrage. U vezi s tim navodi da je Tužilaštvo provodilo istražne radnje "krajem 2020. godine", a da istraga još nije završena. Apelant ističe da sud u rješenjima stalno "opominje" Tužilaštvo da okonča istragu. Također, u apelaciji, navođenjem ranije donesenih rješenja, apelant ističe da je Tužilaštvo dostavilo sudu obavijest o razlozima neokončanja istrage (prilikom donošenja rješenja suda od 7. novembra 2022. godine), te je Tužilaštvo ukazalo da niko od osumnjičenih nije izjavo pritužbu. U istom rješenju je navedeno da obavijest Tužilaštva o neokončanju istrage apelantu nije uručena jer nije zatečen na adresi. Apelant navodi da u rješenju od 7. novembra 2022. godine jasno stoji da je apelant dobio upute od suda da se u vezi s prigovorima o dužini trajanja istrage obrati Tužilaštvu i traži izjašnjenje. Također ističe da je i u postupku po žalbi protiv rješenja od 7. novembra 2022. godine isticao da mu je obavijest morala biti uručena, a da je drugostepeni sud ukazao da je glavni tužilac obaviješten o razlozima neokončanja istrage, da je naredio preduzimanje određenih mjera, pa da mu je sud ponovo ukazao da zatraži obavijest od Tužilaštva zato što istragom disponira Tužilaštvo, a ne sud.

b) Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da je sud naveo jasne razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja osporenih rješenja, te da nije došlo do kršenja prava koja apelant navodi.

14. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana zato što apelant osporava rješenje koje sadrži jasno i dovoljno obrazloženje. U vezi s dužinom trajanja istrage Tužilaštvo je ukazalo na neke nove okolnosti koje se odnose na činjenicu navedenu u rješenju suda, kao i da je samo saosumnjičeni M. O. podnio pritužbu na dužinu trajanja istrage, koju je glavni tužilac Tužilaštva rješenjem odbio kao neosnovanu (rješenje dostavljeno uz odgovor).

V. Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

GLAVA X – MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA

Odjeljak 1 – Zajedničke odredbe

Član 123.
Vrste mjera

(1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 126.b
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 225. (Okončanje istrage)

(1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.

(3) Ako istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(4) Osumnjičeni i oštećeni u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavještenja iz stava (3) ovog člana mogu podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ako glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe u roku od 15 dana.

(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stava (4) ovog člana, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena o čemu tužilac donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

VI. Dopustivost i meritum

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. Član 18. stav (3) tač. k) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

k)  apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;

m)  apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

a) U odnosu na osporeno Rješenje broj S1 2K 040385 Kv 19

18. Ustavni sud podsjeća da je članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisano šta sve apelacija Ustavnom sudu treba da sadrži i kako treba da bude podnesena. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom premetu apelacija nije bila potpuna u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj S1 2K 040385 Kv 19 od 13. marta 2023. godine jer je nedostajalo prvostepeno rješenje od 25. januara 2023. godine. Zbog toga je Ustavni sud pozvao apelanta da dopuni apelaciju u ostavljenom roku, što on nije učinio.

19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka k) i člana 22. stav (2) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osporeno Rješenje broj S1 2K 040385 Kv 19 od 13. marta 2023. godine.

b) U odnosu na dužinu trajanja istrage

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja istrage u predmetu Tužilaštva broj T20 0 KTKV 0019081 20. Iako apelant dužinu trajanja istrage dovodi u vezu s izrečenim mjerama zabrane, Ustavni sud će u tom dijelu ispitati samo dužinu trajanja istrage, u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud najprije ukazuje da je u Odluci broj U-5/16 (vidi Djelimičnu odluku o dopustivosti i meritumu od 1. juna 2017. godine, tačka 77, objavljenu na www.ustavnisud.ba) utvrdio da ranije važeća odredba člana 225. stav 2. ZKP-a nije zadovoljavala načelo vladavine prava jer zakonodavac nije propisao rok u kojem se istraga mora završiti. Također, u navedenoj odluci je naglašeno da zakonodavac nije vodio računa o pravima osumnjičenih i oštećenih, odnosno da nije bila propisana mogućnost da osumnjičeni izjavi pritužbu zbog predugog trajanja istražnog postupka. Nakon izmjena i dopuna, odredbama važećeg člana 225. ZKP-a propisan je rok u kojem istraga treba da bude okončana ako postoje procesne pretpostavke. Dalje, stavom 4. člana 225. ZKP-a propisano je da se glavnom tužiocu može podnijeti pritužba zbog dužine trajanja istrage, dok je stavom 3. istog člana propisano da se prethodno dostavlja obavještenje Tužilaštva o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

22. U konkretnom slučaju apelant naglašava da mu Tužilaštvo nije dostavilo obavijest iz stava 3. člana 225. ZKP-a o razlozima zbog kojih istraga još nije završena. Međutim, iz apelacije proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat da postoji obavijest Tužilaštva o razlozima zbog kojih istraga u tom predmetu nije okončana, a koje je Tužilaštvo predočilo glavnom tužiocu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da i apelant navodi da ga je sud upućivao da zatraži obavijest od Tužilaštva (vidi tačku 12. ove odluke), što nesumnjivo ukazuje da je apelant u novembru 2022. godine imao saznanje da postoji obavještenje Tužilaštva o razlozima neokončanja istrage. Stoga se apelant prije obraćanja Ustavnom sudu trebao obratiti Tužilaštvu da mu dostavi obavijest, a nakon toga je mogao izjaviti pritužbu glavnom tužiocu, sve u smislu člana 225. ZKP-a. Ustavni sud smatra da to nije pretjeran teret, naročito zato što je na takav način u istom predmetu postupio saosumnjičeni M. O. (vidi tačku 14. odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji mu stoje na raspolaganju u vezi s dužinom istrage.

23. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije koristio pravne lijekove koje ima na raspolaganju, Ustavni sud je u odnosu na dužinu trajanja istrage odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

c) U odnosu na Rješenje broj S1 2K 040385 23 Kv 20

24. U odnosu na Rješenje broj S1 2K 040385 23 Kv 20 kojim je apelantu izrečena mjera zabrane putovanja, te u vezi s tim pokrenuto pitanje slobode kretanja, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

25. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

27. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Ustavni sud je u svojoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda, već ukazivao da pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jamči svakom licu pravo na slobodu kretanja unutar određene teritorije i pravo da napusti to područje, što podrazumijeva pravo putovanja u zemlju po izboru lica u koju može biti primljeno (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64). Prema praksi Evropskog suda, svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti u skladu sa zakonom, težiti jednom od legitimnih ciljeva navedenih u trećem stavu člana 2. Protokola broj 4 i uspostaviti pravičnu ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca (vidi Evropski sud, Nino Bevc protiv Hrvatske, odluka od 28. aprila 2020. godine, predstavka broj 36077/14, tačka 46).

29. Imajući u vidu da je trajanje mjera zabrane produženo u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, koji je dostupan, jasan i precizan, Ustavni sud smatra da su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom, kako to zahtijeva član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud smatra da nesumnjivo postoji i legitiman cilj zbog kojeg je mjera izrečena, a to je osiguranje nesmetanog vođenja krivičnog postupka u kojem je apelant osumnjičen i koji se nalazi u fazi istrage.

30. Osnovni apelantov navod je da je mjera zabrane putovanja neproporcionalna jer dugo traje i predstavlja "pritisak" na apelanta da preda određenu dokumentaciju. Ustavni sud ukazuje da osumnjičena i optužena lica mogu trpjeti određene restrikcije zbog postupka koji se protiv njih vodi. Ustavni sud zapaža da je apelant najprije bio u pritvoru, a kada je ta mjera ukinuta, određene su mu mjere zabrane, te konačno egzistira samo mjera zabrane putovanja. To sve jasno upućuje na revnosno postupanje suda, odnosno da sud, u skladu sa stanjem predmeta, teži da apelantu "olakša" situaciju, koliko je to moguće, a da ipak osigura uspješno vođenje postupka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je trajanje mjere zabrane u ZKP-u određeno u članu 126.b stav 5. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da se u predmetima u kojima je zabrana putovanja donesena povodom krivičnog postupka trajanje ograničenja ne može, samo po sebi, uzeti kao jedini osnov za utvrđivanje je li uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa za pravilno vođenje krivičnog postupka i ličnog interesa podnosioca zahtjeva za uživanje slobode kretanja. To pitanje mora se ocijeniti prema svim posebnim obilježjima slučaja (vidi Evropski sud, Miażdżyk protiv Poljske, presuda od 24. januara 2012. godine, predstavka broj 23592/07, tačka 35. i dalje, s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant ne dovodi u pitanje tačnost razloga koje je sud naveo, a naročito da apelant ima državljanstvo SAD-a, da mu je tamo porodica, da nema posao i primanja u BiH i da se protiv njega vodi još jedan krivični postupak. Imajući u vidu sve navedene okolnosti koje su opredijelile sud za produženje mjere zabrane, zajedno sa činjenicom da je apelant osumnjičen i da je istraga u toku, Ustavni sud smatra da izrečena mjera u datim okolnostima nije neproporcionalna i da na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

31. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je sud produžio mjeru zabrane, u skladu sa zakonom, zbog postojanja legitimnog cilja, za šta je dao adekvatno obrazloženje, a sama mjera u okolnostima konkretnog predmeta nije neproporcionalna.

33. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. k) i m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.