Službeni glasnik BiH, broj 71/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2932/20, rješavajući apelaciju S. B. i Ulfeta Pramenkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. B. i Ulfeta Pramenkovića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 036955 20 Kv od 7. augusta 2020. godine i 09 0 K 036955 20 Kpp od 1. augusta 2020. godine koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. S. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 036955 20 Kv od 7. augusta 2020. godine i 09 0 K 036955 20 Kpp od 1. augusta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2932/20.

2. Ulfet Pramenković (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Eterović" d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 19. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih rješenja Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3000/20.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na slična pitanja, kao i da su osporena ista rješenja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije br. AP 2932/20 i AP 3000/20 i voditi jedan postupak, te donijeti jednu odluku pod brojem AP 2932/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 036955 20 Kpp od 1. augusta 2020. godine kojim je osumnjičenim apelantima i još dva lica odredio pritvor koji prema ovom rješenju može trajati mjesec dana ( od 8. do 29. augusta 2020. godine).

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo sudiji za prethodni postupak prijedlog za određivanje pritvora protiv osumnjičenih apelanata i još dva lica, predloživši da im se pritvor odredi zbog toga što postoje osnovi sumnje da su počinili krivično djelo teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 1. KZ. Predloženo je da se osumnjičenim odredi pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

8. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je prije donošenja rješenja održano ročište radi izjašnjenja osumnjičenih o ovom prijedlogu, te je navedeno da se prvoapelant protivio prijedlogu Tužilaštva za šta je iznio svoje razloge koji su navedeni na str. 2-5. rješenja, a drugoapelantovi navodi su navedeni na str. 5-7. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, razmatrao je da li iz dostavljenih dokaza uz prijedlog Tužilaštva postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje pritvora, da su osumnjičeni počinili krivično djelo teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 1. KZ za koje su osumnjičeni.

9. Kantonalni sud je ukazao da je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage zbog postojanja osnovane sumnje da su 29. jula 2020. godine na navedenoj lokaciji drugoapelant, kao vlasnik i ovlašteno lice u firmi "Stanovi Izvor" d.o.o., a prvoapelant, kao glavni nadzorni inženjer i koordinator građevinsko-zanatskih radova, koji je obavljao funkciju nadzora nad izvođenjem radova (i ostali osumnjičeni u određenom svojstvu, kako je naveo sud), svi kao odgovorna lica kojima je bio povjeren iskop građevinske jame suterenskih etaža i nadzor nad vršenjem radova na stambeno-poslovnom objektu "Izvor 2-Stup" (navedena lokacija) na osnovu preciziranih ugovora, postupili protivno propisima i općepriznatim tehničkim pravilima u građevinarstvu, svjesni da njihovi propusti mogu dovesti do opasnosti po život ili tijelo ljudi, a na način da su postupali suprotno članu 70. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu. Naime, navedeni nisu poštovali proceduru izvođenja radova koja je podrazumijevala da treba postojati projekt (plan) građevinske jame u sklopu gradilišne dokumentacije, odnosno zaštitna ograda, svjesni i znajući da sva radna mjesta na većoj dubini od 100 cm iznad terena ili ispod poda, kao i ostala mjesta na gradilištu i građevinskom objektu s kojih se može pasti moraju biti ograđena čvrstom zaštitnom ogradom, visine najmanje 100 cm. Dalje je precizirano šta koji od osumnjičenih pojedinačno nije uradio, pa je tako, zbog svih navedenih propusta koji su napravljeni u toku izvođenja zemljanih radova, tog dana došlo do obrušavanja zemlje na tri radnika, kada su smrtno stradali M.D. i E.B., a A.M. je zadobio teške tjelesne povrede, čime su apelanti počinili krivično djelo teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 1. KZ.

10. Dalje je Kantonalni sud ukazao da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo, kao opći uvjet za pritvor, proizlazi iz zapisnika o uviđaju MUP-a KS - Sektor kriminalističke policije (i dalje kako je navedeno) u kojem je detaljno opisano zatečeno stanje na 29. jul 2020. godine i u kojem je konstatirano da je navedenog dana oko 11.30 sati na stambeno- poslovnom objektu u izgradnji na gradilištu precizirane lokacije došlo do obrušavanja veće količine zemlje kojom prilikom su povrijeđena tri lica, od kojih su dva lica smrtno stradala, dok je treće lice radi ukazivanja ljekarske pomoći prevezeno na KCU Sarajevo, gdje su mu konstatirane teške tjelesne povrede. Uviđajem su rukovodili dežurni tužilac, a pored dežurnih policijskih pripadnika i S.Č., kantonalni inspektor za rad. Nakon pregleda lica mjesta i na osnovu izjava prisutnih, kako se dalje navodi u zapisniku, utvrđeno je da je kritičnog dana oko 11.30 sati, dok su se izvodili zemljani radovi, došlo do obrušavanja veće količine zemlje uslijed čega je došlo do zatrpavanja i povređivanja triju radnika koji su u građevinskoj jami vršili radove, te da je tom prilikom, prema izjavi vještaka, došlo do nepoštivanja procedura prilikom izvođenja radova. Da se navedeni događaj desio na opisani način, proizlazi i iz niza izjava saslušanih svjedoka, datih u MUP-u KS, kao i drugih dokaza koji se dostavljaju u prilogu prijedloga Tužilaštva. Dalje su navedene izjave svjedoka koji su naveli da je vršen iskop zemlje nakon čega se veći dio zemlje obrušio na tri radnika.

11. Kako je naveo Kantonalni sud, postojanje osnovane sumnje da su osumnjičena lica počinila krivično djelo koje im se stavlja na teret, odnosno da oni nisu ispoštovali proceduru izvođenja građenja, prvenstveno proizlazi iz iskaza dipl. građ. inž., stalnog sudskog vještaka građevinske struke Kenana Softića, koji je na osnovu do sada prikupljenih zapažanja (prisustvovanja uviđaju i uvidom u dostupnu gradilišnu dokumentaciju) sačinio preliminarni stručni nalaz i mišljenje u kome je konstatirao niz općih i posebnih tehničkih propusta pri izvođenju zemljanih radova na iskopu građevinske jame, suterenskih etaža na stambeno-poslovnom objektu na navedenoj lokaciji, a koji se odnose na investitora, nadzorni organ izvođača radova, voditelja građenja i urbanističko- građevinskog inspektora i dalje, kako je navedeno i u odnosu na apelante.

12. Dalje, Kantonalni sud je naveo blanketne propise, i to Pravilnik o zaštiti na radu u građevinarstvu, određenu dokumentaciju (ugovore, elaborat glavnog projekta, zapisnik o utvrđenim činjenicama koji je sačinio građevinski inspektor i drugo), te sadržaj zapisnika o ispitivanju drugoapelanta.

13. Prema ocjeni sudije za prethodni postupak, prikupljeni dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora osumnjičenim potvrđuju da su osumnjičeni apelanti i ostali, kao odgovorna lica, svako iz svoje nadležnosti, direktno bili uključeni u izvođenje zemljanih radova i da su svojim radnjama i propustima prouzrokovati obrušavanje zemlje, što je kao posljedicu imalo stvaranje konkretne opasnosti i smrt i povređivanje lica. S obzirom na činjenicu da su se oni međusobno samo paušalno upozoravali da može doći do obrušavanja zemlje i da objekt koji je bio predmet iskopa nema elaborat iskopa građevinske jame, osumnjičeni su bili svjesni i znali su da je dubina jame 7 m, da je ta visina sedam puta veća od dozvoljene, te da u tom smislu nisu preduzeli nikakve mjere iz svoje nadležnosti da osiguraju živote stradalih radnika, kao i stambenih objekata koji se nalaze u neposrednoj blizini, pa su na taj način doveli u opasnost ne samo živote ljudi već stvorili mogućnost i da se uruše ostali objekti, što se može zaključiti i na osnovu same fotodokumentacije.

14. Dakle, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, iz dostavljenih dokaza uz prijedlog Tužilaštva proizlazi da su osumnjičeni, kršeći blanketne propise i to član 70. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu, svojim radnjama navedenim u činjeničnom opisu naredbe o provođenju istrage prouzrokovali smrt dva lica i time ostvarili obilježja krivičnog djela, pa je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP - postojanje osnovane sumnje.

15. Kako je dalje navedeno, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, u konkretnom slučaju ispunjen je i posebni pritvorski razlog, propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, za određivanje pritvora osumnjičenim po ovom zakonskom osnovu. Kantonalni sud je ukazao na krivično djelo koje se osumnjičenim stavlja na teret, za koje se može izreći i kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, gdje bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) ocijenio vrijeme i mjesto gdje se dogodilo krivično djelo - navedenog dana oko 11.30 sati u centralnoj gradskoj zoni u naselju Stup, na gradilištu uz jednu od najprometnijih saobraćajnica koje vode iz centra grada Sarajeva prema Ilidži. Također, sud je ocijenio način izvršenja krivičnog djela koje se dogodilo prilikom izvođenja građevinskih radova na stambeno-poslovnom objektu u izgradnji, imajući u vidu okolnost da u konkretnom slučaju gradilište nije bilo adekvatno ograđeno kada je došlo do obrušavanja zemlje zbog ozbiljnih propusta prilikom izvođenja radova, da su tom prilikom dva radnika podlegla na licu mjesta, a koji nisu bili prijavljeni, da je radnik A.M. zadobio teške tjelesne povrede, da je došlo do ugrožavanja života drugih radnika, kao i da je došlo do ugrožavanja drugih stambenih jedinica koje se nalaze u neposrednoj blizini, te da još prijeti opasnost od urušavanja drugih objekata, a što potvrđuje i fotodokumentacija, kao i činjenica da se događaj desio u neposrednoj blizini glavne saobraćajnice i tramvajskih šina, činjenica da se radilo o radnom danu i satu kad je velika frekvencija građana u tom dijelu grada, da je bilo više radnika na gradilištu, da je moglo doći i do težih posljedica, stradanja i građana koji su se nalazili u neposrednoj blizini, kao i obrušavanja drugih stambeno- poslovnih jedinica koje se nalaze u neposrednoj blizini, što potvrđuje i sama fotodokumentacija sa lica mjesta.

16. Imajući u vidu težinu krivičnog djela, te s obzirom na teške posljedice, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, evidentno je da se radi o neuobičajenim okolnostima za ovu vrstu krivičnih djela s obzirom na mjesto, vrijeme, način počinjenja i iznesenu posljedicu, kao i činjenicu da preminula lica nisu bila prijavljena i da su radila "na crno", te činjenicu da su firme koje su izvodile zemljane radove i nadzor poznate na području Kantona Sarajevo, kao i da je ime šefa gradilišta poznato široj javnosti, da je šira javnost upoznata sa ovim događajem i okolnostima počinjenja krivičnog djela putem elektronskih i printanih medija.

17. Prema ocjeni sudije za prethodni postupak, sve navedene okolnosti pod kojima se desio inkriminirani događaj ukazuju da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, pa su okolnosti pod kojim je počinjeno krivično djelo poprimile karakter vanrednih okolnosti. Izvršenje ovog krivičnog djela doprinijelo je uznemirenju građana i osjećanju nesigurnosti življenja u gradu, da je javnost sa ovim krivičnim djelom upoznata i da je uznemirena, kao i da je sve veći broj radnika koji nisu prijavljeni i koji rade "na crno", da poslodavci apsolutno ne preduzimaju nikakve mjere s ciljem zaštite na radu, da sve ove činjenice "iziskuju" gnjev građana i javnosti u vezi sa posljedicama ovoga događaja, što proizlazi iz novinskih članaka, emisija na TV, okruglih stručnih stolova, gdje se vode diskusije o uzrocima i posljedicama ovakvih slučajeva. Navedene okolnosti (prema ocjeni sudije za prethodni postupak) upućuju da bi puštanje na slobodu osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda zbog čega su ispunjeni svi kumulativni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP za određivanje mjere pritvora osumnjičenim prema navedenom zakonskom osnovu. Konačno, Kantonalni sud je napomenuo da za postojanje ovog uvjeta za određivanje pritvora nije od utjecaja da li je do narušavanja javnog reda zaista i došlo, nego da je dovoljno da postoje okolnosti koje ukazuju na stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, što je slučaj u konkretnom predmetu.

18. U rješenju je navedeno da je sudija za prethodni postupak ocijenio i izjašnjenja branilaca osumnjičenih kojim oni osporavaju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete, prigovore odbrane u pogledu svojstva osumnjičenih kao odgovornih lica na gradilištu, kao i prigovore odbrane koji se odnose na nepostojanje svih elemenata koji treba da budu sadržani u posebnom pritvorskom osnovu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, pa je zaključio da su oni neosnovani za šta je dao obrazloženje na strani 16. i 17. rješenja.

19. Dakle, ocjenjujući sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora osumnjičenim zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Također, navedeno je da je razmatrano i izricanje blažih mjera zabrane osumnjičenim, ali da je Kantonalni sud ustanovio da se njihovim izricanjem ne bi mogla postići svrha osiguranja prisustva osumnjičenih iz razloga zbog kojeg im je određen pritvor.

20. Kantonalni sud, odlučujući u vijeću, donio je Rješenje broj 09 0 K 036955 20 Kv od 7. augusta 2020. godine kojim je žalbe osumnjičenih odbio kao neosnovane.

21. U obrazloženju rješenja su navedeni žalbeni razlozi koje je iznio prvoapelant (str. 3-4), žalbeni razlozi drugoapelanta (strana 4), kao i ostalih osumnjičenih. Kantonalni sud je istakao da su, prema ocjeni vijeća, neosnovani žalbeni navodi osumnjičenih da su u prvostepenom rješenju izostali razlozi u pogledu zaključka o postojanju općeg uvjeta za određivanje pritvora osumnjičenim.

22. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud dao jasne i konkretne razloge zbog čega smatra da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela a koja proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora koji su navedeni, a zatim interpretirani i analizirani na stranama od 11 do 14 obrazloženja prvostepenog rješenja. Navedene dokaze je vijeće Kantonalnog suda ocijenilo kao bitne i dovoljne za konačno utvrđenje da u ovoj fazi krivičnog postupka (kada istraga još nije završena) postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se naredbom o provođenju istrage stavljaju na teret. Pri tome je ukazano da je saslušano više svjedoka (13 svjedoka, kao i vještak građevinske struke, zatim, blanketni propisi na kojima se zasniva nalaz vještaka), te Kantonalni sud na strani 6 ukazuje na stepen osnovane sumnje u istrazi, što, kako je navedeno, nije moguće jasno definirati, jer zavisi od slobodne procjene "isključivih okolnosti", ali je, prema ocjeni i datom obrazloženju, zaključeno da je sudija sve proveo u skladu sa zakonom.

23. U odnosu na žalbene prigovore iz posebnog osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, Kantonalni sud je ponovio sve što je prvostepeni sud utvrdio u vezi sa zaključkom da su ispunjeni uvjeti iz navedenog osnova, te je ocijenio neosnovanim tvrdnje iz žalbi da sud nije dao razloge u pogledu zaključka o postojanju stvarne prijetnje od narušavanja javnog reda.

24. Kantonalni sud je, dalje, ukazao na odredbu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, akcentirajući da je "posebno teška okolnost da je djelo učinjeno u izvanrednim okolnostima, ili da se radi o djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna", a koju sintagmu sudska praksa tumači kao postojanje specifične vrste i težine krivičnog djela zbog načina izvršenja ili drugih posebnih okolnosti djela i njegovih posljedica. Dakle, mora se raditi o načinu izvršenja djela ili posebno teškim okolnostima koje bitno odstupaju od uobičajenog načina izvršenja, odnosno uobičajenih posljedica krivičnog djela. Opet ukazujući šta je prvostepeni sud sve ocijenio, Kantonalni sud je naveo da je, kada se tome još doda da bi se, s obzirom na postojeće okolnosti, puštanjem na slobodu osumnjičenih mogla očekivati stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, zaključio da su ispunjeni svi uvjeti za određivanje pritvora osumnjičenima, odnosno da je date razloge za ovakav zaključak prihvatilo i vijeće. Svrha pritvora iz navedenog zakonskog osnova sigurno je u sferi prevencije, odnosno u zaštiti javne sigurnosti i pravnog poretka. Dovodeći u vezu kompletno stanje u Federaciji BiH, kao i ostalim zemljama, način vršenja pojedinih krivičnih djela sa kojim se građani upoznaju pojačava i uznemirava već uznemirenu i nesigurnu vjeru građana u zdravstvo, pravosuđe i institucije u koje je sasvim normalno da vjeruju i da od njih traže zaštitu, a koja im se mora omogućiti onoliko koliko mogućnosti i stručnost izvršilaca to pokazuju, odnosno dokazuju. Kantonalni sud je naveo da je razmotrena i mogućnost da se primijene blaže mjere osumnjičenima, te da je, u konačnici, sudija za prethodno saslušanje pravilno izveo zaključak, svestranom analizom svih okolnosti, da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje pritvora po ovom osnovu.

25. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Kantonalni sud (apelacija broj AP 3000/20) proizlazi da su apelanti 28. augusta 2020. godine pušteni na slobodu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije broj AP 2932/20

26. Prvoapelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji prvoapelant navodi da je istakao "sedam relevantnih prigovora" u odnosu na sadržaj i osnovanost prijedloga za određivanje mjere pritvora, koji su se odnosili na nepostojanje osnovane sumnje, te neispunjenje posebnih zakonskih razloga za određivanje mjere pritvora. Prvoapelant navodi da se sud uopće nije izjasnio o istaknutim prigovorima. S obzirom na to da istaknuti prigovori zadiru u samu bit postojanja osnovane sumnje, ali i posebnih pritvorskih razloga za određivanje mjere pritvora, odluke nisu obrazložene i ne ispunjavaju potrebne standarde. Dalje, prvoapelant navodi prigovore: da je nejasno da li se sumnjiči kao nadzorni inženjer ili kao projektant ili kao lice sa oba svojstva, da, prema KZ, kao nadzorni inženjer nije mogao biti osumnjičen, da je uistinu bio (pored toga što je inženjer) jedan od projektanata i da se kao takav ubraja u krug lica koja mogu biti osumnjičena za ovo djelo, ali da se kao razlozi i način izvršenja krivičnog djela u činjeničnim navodima Tužilaštva uopće ne spominju bilo kakvi nedostaci u vezi sa projektom, pa je nejasno zašto je osumnjičen kao projektant, da je nejasno zašto sud prihvata (a Tužilaštvo označava) da je koordinator građevinsko-zanatskih radova, da Tužilaštvo navodi, a sud prihvata tezu da postoji inkompatibilnost između funkcije projektanta i nadzornog inženjera za istu građevinu, pozivajući se na uredbu koja se primjenjuje samo za objekte za koje je odobrenje za građenje izdalo Federalno ministarstvo prostornog uređenja (dok je ovdje odobrenje izdala Općina Ilidža), da je kao jedan od pravnih osnova za određenje pritvora naveden Pravilnik o zaštiti na radu, a u konkretnom slučaju lica nisu pala u jamu, već su bila u jami kada je došlo do nesreće, da je sud u odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) "dvostruko vrednovao okolnosti koje su odlučujuće za kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 362. stav 1. KZFBiH na način da je te iste okolnosti vrednovao i kao okolnosti da se radi o vanrednim okolnostima" kao jednom od kumulativnih uvjeta za određivanje mjere pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.

b) Navodi iz apelacije broj AP 3000/20

27. Drugoapelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Suština zahtjeva se odnosi na apelantovu tvrdnju da nezakonito boravi u pritvoru, jer osporena rješenja ne sadrže razloge za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Ukazujući na praksu Ustavnog suda, drugoapelant navodi da ne postoje vanredne okolnosti koje bi bile osnov za određivanje pritvora, da je rješenje paušalno, da nije u konkretnom slučaju dovedena u pitanje "vjera u zdravstvo", da ne postoji svestrana analiza svih okolnosti u vezi sa izricanjem blažih mjera, već samo paušalni navodi redovnog suda i drugo, čime suštinski osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.

c) Odgovor na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju broj AP 2932/20 Kantonalni sud je naveo da je ona neosnovana. Navedeno je da prvoapelant nije mogao vršiti dvije funkcije, koje su u sukobu interesa, da je propustio preduzeti određene radnje, da se može smatrati odgovornim licem u skladu sa članom 326. KZ, da gradilište nije bilo propisno ograđeno i drugo što je sud naveo u odgovoru (kao i u rješenju), ukazujući na propuste u radu osumnjičenih, te činjenicu da su lica stradala. Dalje, naveo je da je sud dao razloge ocjenjujući okolnosti konkretnog događaja kao naročite zbog čega je odredio pritvor iz pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d), te da je (kako sud navodi) nejasno kako ove okolnosti predstavljaju kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 362. stav 2. KZ.

29. U odnosu na navode iz apelacije broj AP 3000/20, Kantonalni sud je naveo da su paušalni apelantovi navodi da je osnovana sumnja samo navedena, zanemarujući potpuno činjenicu da se radi o istrazi, tj. početnoj fazi krivičnog postupka, što ni u kom slučaju ne umanjuje postojanje osnovane sumnje. Što se tiče prigovora koji se odnosi na poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, Kantonalni sud je naveo da su netačni navodi da je došlo do kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je kritični događaj koji je predmet u konkretnom slučaju (zanemarujući medijsku propraćenost) sam po sebi uznemirujući zato što su građani koji stanuju u neposrednoj blizini bili upoznati i u šta su se vizuelno mogli uvjeriti da se izvode građevinski radovi s obzirom na to da se radilo tokom dana i da je obavljanje tih radova rezultiralo smrću dva lica i teškim tjelesnim povredama trećeg lica. Navedeni pritvorski osnov nije nijednog trenutka doveden u pitanje, imajući u vidu da se radi o teškom krivičnom djelu, zaprijećenoj kazni, načinu izvršenja djela i posljedicama koje su nastupile, što sve apsolutno isključuje osporavanje navedenog osnova. Kantonalni sud je naveo da su apelanti pušteni na slobodu 28. augusta 2020. godine.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 6. Pritvor

Član 145. st. (1) i (2)
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1. tačka d)
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

(...)

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 11. i 12. augusta 2020. godine, a apelacije su podnesene 13. i 19. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije. Prvoapelant je u apelaciji ukazao samo na povredu prava na pravično suđenje, ali s obzirom na to da je osporio rješenja o određivanju pritvora, te razloge koji (ni)su dati u osporenim rješenjima u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud će ovu apelaciju (kao i apelaciju broj AP 3000/20) razmotriti u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost koji su, u suštini, jedini pokrenuti navedenim apelacijama.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c)u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranjа osobe u svrhu njenog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c )ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo iz člana 328. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom iz člana 326. stav 1. KZ. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c), pa apelanti uživaju garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

38. Apelanti su osporili postojanje osnovane sumnje, odnosno smatraju da redovni sud nije dao razloge o postojanju osnovane sumnje. Pri tome je prvoapelant mnogo detaljnije osporavao postojanje osnovane sumnje od drugoapelanta, koji je više generalno problematizirao postojanje osnovane sumnje u osporenim rješenjima. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.

39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično odjelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantima mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo, kako je prethodno navedeno. Pri tome je sud, kako je navedeno u osporenom prvostepenom rješenju, postupao po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Tužilaštvo navelo da postoji osnovana sumnja, a da je sud naveo u rješenju dokaze iz kojih proizlazi ta sumnja, te da je i sadržaj dokaza kratko interpretirao o čemu je dao razloge na str. 11-14. rješenja.

42. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, zatim, po žalbi ispitao žalbene navode osumnjičenih. Suprotno apelacionim navodima (broj AP 2932/20), Kantonalni sud je naveo žalbene prigovore prvoapelanta (slično onima navedenim u apelaciji), te je naveo da podržava stav prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje (strana 6. drugostepenog rješenja). Pri tome Kantonalni sud (vijeće) je jasno ukazao na fazu istrage i da nije moguće jasno definirati osnovanu sumnju, već da ona zavisi od procjene okolnosti, ali da moraju postojati razumne osnove (i u fazi istrage) i da moraju biti usmjerene na individualno lice, što je sve u konkretnom predmetu provedeno prema zakonu.

43. Stoga, Ustavni sud je ustanovio da su sudija za prethodni postupak i vijeće naveli jasne i dovoljne razloge u ovom momentu o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelante, kao odgovorna lica, koji su propustili da preduzmu određene radnje i koji su postupali suprotno određenim propisima (kako se osnovano sumnja) i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud primjećuje da osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini prvoapelant (i koji pri tome ukazuje da se sud nije izjasnio o tome, a što ne proizlazi iz osporenih rješenja) sigurno će biti predmet sudskog postupka, ako do njega dođe. U ovom momentu u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP i Evropske konvencije, te da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP.

Vanredne okolnosti – stvarna prijetnja narušavanju javnog reda

44. Apelacijama se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka g) ZKP, jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze "vanredne okolnosti" koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelanti budu pušteni iz pritvora, odnosno prvoapelant navodi da je sud dva puta vrednovao određene okolnosti.

45. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se, stoga, može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposredne posljedice nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu, zaista, narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.

46. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost sa aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom "Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini". Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red.

47. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga imali u vidu brojne okolnosti koje su pratile inkriminirani događaj, osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, težinu i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelanti sumnjiče, zatim, teške posljedice, te je zaključio da se radi o neuobičajenim okolnostima za ovu vrstu krivičnog djela. Također, imao je u vidu medijsku pažnju koju je inkriminirani događaj izazvao, da su firme koje su bile uključene u radove poznate javnosti, kao i da je ime šefa gradilišta poznato javnosti, a da je opasnost od navedenog događaja postojala i za ostale radnike i objekte u okolini i da još uvijek prijeti opasnost od urušavanja drugim objektima u okolini, te da je sud ukazao na fotodokumentaciju u spisu. Sve navedeno sud je doveo u vezu sa cjelokupnom situacijom u zemlji, te je ukazao na činjenicu da su stradala lica bili radnici "na crno", bez kvalifikacija za taj posao, da poslodavci ne preduzimaju nikakve mjere sa ciljem zaštite na radu, te je ukazano da se upoznavanjem građana sa načinom vršenja pojedinih krivičnih djela pojačava i uznemirava već uplašeno i uznemireno građanstvo, koji gube vjeru u zdravstvo, pravosuđe i ostale institucije kojim bi trebalo da vjeruju i koje bi trebalo da ih štite, što je sve ukupno dalo pečat "vanrednih okolnosti" inkriminiranom događaju i opravdalo to što su redovni sudovi primijenili i ovaj pritvorski razlog za osumnjičene, uključujući apelante.

48. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke, odnosno generalno ukazivanje na uznemirenost građana zbog "kompletnog stanja u Federaciji BiH, kao i ostalim zemljama", da su građani već uznemireni i da gube vjeru u zdravstvo, pravosuđe i druge institucije, kao i navod (iz odgovora) da su građani koji stanuju u neposrednoj blizini bili upoznati, u šta su se vizuelno mogli uvjeriti, da se izvode građevinski radovi s obzirom na to da se radilo tokom dana i da je obavljanje tih radova rezultiralo smrću dva lica i teškim tjelesnim povredama trećeg lica - nije dovoljno, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije nijednim argumentom ukazao da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već da je donio osporeno rješenje o određivanju pritvora imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i način za koji se sumnja da su krivična djela počinjena umjesto na okolnostima i činjenicama iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu zaista narušilo javni red. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Kantonalnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti - imajući u vidu generalno stanje u zemlji i nezadovoljstvo građana - koje bi, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. S tog aspekta Ustavni sud smatra da su sudija za prethodni postupak i vijeće Kantonalnog suda iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanata na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda bez navođenja konkretnih okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud propustio da utvrdi postojanje vanrednih okolnosti i da je propustio da jasno konkretizira iz kojih okolnosti i činjenica proizlazi i kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.

49. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.

50. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i da ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 036955 20 Kv od 7. augusta 2020. godine i 09 0 K036955 20 Kpp od 1. augusta 2020. godine, naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora mora osigurati garancije člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada u postupku odlučivanja o određivanju mjere pritvora apelantima odluke o određivanju pritvora nisu zasnovane na konkretnim činjenicama i okolnostima koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će doći do narušavanja javnog reda u slučaju da apelanti budu pušteni na slobodu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević