Službeni glasnik BiH, broj 11/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1613/19, rješavajući apelaciju I.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija I.M.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Jajcu da, u skladu sa članom 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, preduzme radnje propisane zakonom s ciljem zaštite prava koja pripadaju apelantici kao izvršenici u izvršnom postupku u predmetu broj 128 0 I 002849 13 I, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantici I.M., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Općinskom sudu u Jajcu i Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa E.M., apelanticin sin, podnijela je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nezakonitog provođenja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 128 0 I 002849 13 I.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i tražiteljice izvršenja Mikrokreditne fondacije "Sunrise" (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja) zatraženo je 4. novembra 2020. godine da u roku od 15 dana dostave odgovore na apelaciju, a 30. decembra 2020. godine zatraženo je od Općinskog suda da dostavi spis predmeta, te da Ustavnom sudu dostavi dodatne informacije u vezi sa vođenjem spornog predmeta.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2020. godine, a spis predmeta i dodatni odgovor na apelaciju je dostavio 4. januara 2021. godine. Tražiteljica izvršenja u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tražiteljica izvršenja je 24. augusta 2009. godine Općinskom sudu u Bugojnu - Odjel suda u Jajcu podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelantice, na osnovu mjenice, preciziranog broja, radi isplate iznosa od 34.683,73 KM sa zateznom kamatom. Tražiteljica izvršenja je predložila da se izvršenje provede pljenidbom ½ apelanticine penzije, te pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika i prijenosom novčanog iznosa potrebnog za namirenje tražiteljice izvršenja. U prijedlogu je navela da je na osnovu Ugovora o kreditu od 29. decembra 2008. godine isplatila E.M. kredit u iznosu od 30.000,00 KM, te da je za osiguranje vraćanja duga po navedenom kreditu apelantica tražiteljici izvršenja predala mjenicu koja je dospjela na plaćanje, jer E.M. nije vraćao kredit.

6. Općinski sud u Bugojnu - Odjeljenje suda u Jajcu je Rješenjem o izvršenju broj 046-1-I-09-001668 od 21. oktobra 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje.

7. Apelantica je 4. novembra 2010. godine Općinskom sudu podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju. Apelantica je u prigovoru navela da u cijelosti pobija rješenje o izvršenju, kao i cjelokupan dug, odnosno postojanje bilo kakvog potraživanja tražiteljice izvršenja. Istakla je da je kredit otplaćen, te da ne može postojati ni dug jamca, da je mjenicu neovlašteno popunio, te da ne posjeduje ni ugovor o jamstvu.

8. Tražiteljica izvršenja je u podnesku od 27. juna 2011. godine predložila da se izvršenje provede na određenim apelanticinim nekretninama.

9. Općinski sud je dopisom od 27. novembra 2014. godine tražiteljici izvršenja dostavio apelanticin prigovor radi davanja odgovora. Tražiteljica izvršenja je 8. decembra 2014. godine dostavila odgovor na prigovor a taj prigovor je Općinski sud 25. decembra 2014. godine dostavio apelantici.

10. Općinski sud je zakazao ročište za 21. decembar 2015. godine.

11. E.M. je u svojstvu apelanticinog zastupnika 18. decembra 2015. godine dostavio izjašnjenje za ročište zakazano za 21. decembar 2015. godine u kojem je naveo da ostaje pri navodima navedenim u prigovoru na rješenje o izvršenju, pri čemu je istakao da rješenje o izvršenju osporava zbog svih razloga navedenih u članu 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da osporava dug i potraživanje na osnovu mjenice. Dalje je naveo da se u spisu ne nalaze ni kopija, ni original mjenice, pa je nejasno na osnovu čega sud postupa u ovome predmetu. Također, istakao je da mjenica nije protestirana a da je članom 29. stav 2. ZIP-a propisano da je vjerodostojna isprava, pored ostalog, mjenica sa protestom. Apelanticin zastupnik je naveo i da je Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u Rješenju broj 46 1 I 003403 12 Gž od 14. decembra 2012. godine zauzeo stav da samo protestirana mjenica ima snagu vjerodostojne isprave na osnovu koje je moguće tražiti, odnosno dozvoliti izvršenje na imovini mjeničnih dužnika, a ako mjenica nije protestirana, mjenično potraživanje je moguće tražiti redovnom tužbom. Dalje je istakao da protestni rok iz člana 45. ZIP-a nije procesnopravne prirode, već da je materijalnopravne prirode, pa protekom roka za izdavanje protesta imalac mjenice gubi svoja prava na šta se može primijeniti i praksa Vrhovnog suda FBiH iz Presude broj PŽ-2/98 od 17. decembra 1998. godine. S obzirom na navedeno predložio je da Općinski sud donese rješenje kojim će prigovor izvršenika usvojiti i prijedlog za dozvolu izvršenja odbaciti kao neuredan.

12. U zapisniku o ročištu od 21. decembra 2015. godine konstatirano je da je tražiteljici izvršenja uručeno izjašnjenje apelanticinog zastupnika od 18. decembra 2015. godine, te da je tražiteljica izvršenja u spis uložila dokaze, među kojima su opomene za isplatu duga, te izvještaji Centralne banke BiH o dugu korisnika kredita po navedenom kreditu.

13. Općinski sud je u dopisu od 30. decembra 2015. godine upućenom Federalnom zavodu PIO Mostar (u daljnjem tekstu: FZPIO) naveo da se u prilogu dopisa dostavlja primjerak pravomoćnog Rješenja o izvršenju broj 128 0 I 002849 13 I od 21. oktobra 2010. godine radi izvršenja na apelanticinoj penziji.

14. Apelantica je 4. januara 2016. godine Općinskom sudu dostavila dopis u kojem je navela da u spisu nema vjerodostojne isprave, protestirane mjenice, te je tražila da sud donese rješenje kojim će odlučiti o njezinom prigovoru.

15. FZPIO je 8. januara 2016. godine obavijestio Općinski sud da će se naplata duga prema rješenju o izvršenju početi realizirati sa penzijom za januar 2016. godine.

16. Apelantica je 13. decembra 2018. godine Kantonalnom sudu podnijela žalbu protiv Rješenja "broj 046-1-I-09-001668 od 21. oktobra 2010. godine i Rješenja broj 128 0 I 002849 13 I od 21. oktobra 2010. godine" u kojoj je navela da navedena rješenja nisu postala pravomoćna, jer je podnijela prigovor o kojem nije bilo odlučeno.

17. Apelantica je 14. decembra 2018. godine Općinskom sudu dostavila podnesak u kojem je tražila da se obustavi izvršenje, jer rješenje o izvršenju nije postalo pravomoćno, te je navela da joj je nezakonito obustavljen iznos penzije od 5.600,00 KM.

18. FZPIO je obavijestio apelanticu da je ta služba bila dužna postupiti prema rješenju o izvršenju, jer u postupku pred tim organom nije od značaja kakva je priroda rješenja o izvršenju, u smislu da li je ono izvršno ili pravomoćno, jer o tim činjenicama pazi sud po službenoj dužnosti.

19. Apelantica je podnescima od 30. januara, 14. i 18. februara i 14. marta 2019. godine urgirala da se donese odluka o prigovoru protiv rješenja o izvršenju, te je tražila da se dostavi rješenje o izvršenju sa klauzulom pravomoćnosti.

20. FZPIO je dopisom od 11. februara 2019. godine tražio od Općinskog suda da ga obavijesti da li Rješenje o izvršenju broj 046-1-I-09-001668 od 21. oktobra 2010. godine odgovara broju Rješenja 128 0 I 002849 13 I od 21. oktobra 2010. godine, te da li je rješenje o izvršenju postalo izvršno.

21. Apelantica je 11. februara 2019. godine Općinskom sudu podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije, a Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UDT) je 18. februara 2019. godine protiv postupajućeg sudije podnijela disciplinsku prijavu.

22. Podneskom od 14. marta 2019. godine apelantica je povukla žalbu Kantonalnom sudu u kojoj je navela da to čini zbog toga što Rješenje o izvršenju broj 046-1-I-09-001668 od 21. oktobra 2010. godine nije postalo pravomoćno, jer Općinski sud nije odlučio o prigovoru protiv rješenja o izvršenju.

23. Rješenjem predsjednika Općinskog suda od 15. marta 2019. godine odbačen je zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije.

24. Apelantica je u podnesku od 29. marta 2019. godine od predsjednice Općinskog suda tražila zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

25. Podneskom od 1. aprila 2019. godine apelantica je tražila da Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odredi da postupa Općinski sud u Zenici.

26. Rješenjem Vrhovnog suda od 11. juna 2019. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se odredi drugi stvarno nadležni sud.

27. UDT je obavijestio postupajućeg sudiju da nema dokaza o počinjenim disciplinskim prekršajima, te je tužba odbačena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da joj je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

29. Obrazlažući svoje navode apelantica ističe da je tokom izvršnog postupka doneseno samo rješenje o izvršenju od 21. oktobra 2010. godine, koje nije postalo pravomoćno, ni izvršno, jer Općinski sud nije donio odluku o njenom prigovoru protiv toga rješenja, a rješenje o izvršenju je dostavio FZPIO radi provođenja na njenoj penziji. Apelantica, dalje, ukazuje da je navedeno rješenje o izvršenju doneseno na osnovu mjenice koja nije bila protestirana, te da se, prema članu 41. stav 2. ZIP-a, izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave ne može provesti prije pravomoćnosti rješenja o izvršenju. Također, apelantica navodi da je, prema praksi Općinskog suda, isti postupajući sudija u predmetu broj 128 0 I 003978 13 I u identičnom slučaju u kojem je sudu dostavljena mjenica bez protesta zaključkom od 3. decembra 2013. godine odlučio da se vraća prijedlog za izvršenje tražiocu izvršenja sa nalogom da protestira mjenice kod nadležnog suda, a kako tražilac izvršenja u tom predmetu nije postupio po zaključku, Općinski sud je odlučio da se prijedlog za izvršenje smatra povučenim. U vezi sa navedenim, apelantica ističe da joj je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da joj je nezakonito oduzeta imovina pri čemu joj je ugrožena egzistencija. Apelantica ističe da je naknadno saznala da se žalba ne može ulagati protiv rješenja koje nije doneseno zbog čega je žalba povučena, jer bi bila preuranjena, kao i da se ne bi dodatno odugovlačio postupak. Naposljetku, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku zbog odugovlačenja postupka koji je hitan, a koji nije okončan ni nakon više od devet godina, pa slijedom toga predlaže da joj sud dodijeli naknadu nematerijalne štete zbog kršenja navedenog prava.

b) Odgovori na apelaciju

30. Općinski sud je ukratko izložio činjenično stanje predmeta, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je naveo da je apelantici omogućeno da pristupi sudu i da kontradiktorno raspravlja, ali da ona nije ponudila valjane dokaze koji bi uvjerili sud da je obaveza tražioca izvršenja nevaljana. Dalje, Općinski sud navodi da je rješenje o izvršenju postalo izvršno sa 21. decembrom 2015. godine, a pravomoćno 14. marta 2019. godine, te da je snabdjeveno odgovarajućim klauzulama izvršnosti i pravomoćnosti. Također, Općinski sud navodi da je apelantica iskoristila svoje pravo na žalbu, ali nakon što je taj sud ocijenio žalbu kao dopuštenu i preduzeo aktivnosti na dostavljanju spisa Kantonalnom sudu, apelantica je obavijestila sud da povlači žalbu, čime je onemogućila viši sud da argumentirano odluči o zauzetim pravnim stavovima prvostepenog suda.

31. Ustavni sud je 30. decembra 2020. godine od Općinskog suda zatražio da se izjasni da li je i kada je odlučeno o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 21. oktobra 2010. godine, kao i o eventualnom dostavljanju toga rješenja o prigovoru, te da dostavi i informaciju na osnovu čega je utvrđeno da je navedeno rješenje postalo izvršno sa 21. decembrom 2015. godine, a pravomoćno 14. marta 2019. godine. Općinski sud je u izjašnjenju od 4. januara 2021. godine naveo da apelantica na održanoj usmenoj raspravi nije ponudila dokaze iz kojih bi se navodi iz podnesenog prigovora imali smatrati opravdanim zbog čega je taj sud predmetno rješenje o izvršenju sa danom okončanja pretresa (21. decembra 2015. godine) snabdio odgovarajućom klauzulom izvršnosti, te nastavio postupak. Također, Općinski sud je naveo da je u pogledu stava toga suda o predmetnom procesnom pitanju koje se tiče nastupanja svojstva izvršnosti donesenog rješenja o izvršenju nakon okončanja usmenog pretresa apelantica izjavila žalbu Kantonalnom sudu 13. decembra 2018. godine od koje je odustala u podnesku od 13. marta 2019. godine sa kojim datumom je rješenje o izvršenju steklo svojstvo pravomoćnosti.

V. Relevantni propisi

32. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) glasi:

Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 9. stav (1)Podnesci, ročišta i spisi

(1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena.

Član 12. st. (1) do (5)Pravni lijekovi 

(1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni.

(2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim zakonom određeno.

(3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje.

(4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje sud drugog stepena.

(5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru.

Član 13. st. (1) do (3)Izvršnost i pravosnažnost

(1) Rješenje protiv kojeg nije izjavljen u roku prigovor postaje izvršno i pravosnažno.  (2) Rješenje protiv kojeg je prigovor odbijen, postaje izvršno, a ako protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba i pravosnažno.

(3) Rješenje kojim je prigovor odbijen postaje pravosnažno ako žalba ne bude u roku izjavljena ili ako žalba bude odbijena.

Član 15. Rokovi za postupanje

Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 22. Osnove za određivanje izvršenja

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 29. Vjerodostojna isprava

(1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 40. st. (1) i (6)Dostavljanje rješenja o izvršenju

(1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku. O donošenju rješenja o izvršenju sud će istovremeno obavijestiti i poznatog založnog povjerioca.

(6) Rješenje o izvršenju doneseno na osnovu mjenice i čeka dostavlja se odmah po donošenju radi pljenidbe sredstava na računu izvršenika.

IV - PROVOĐENJE IZVRŠENJA

Član 41.
Izvršenje na osnovu nepravosnažnog rješenja o izvršenju

(1) Izvršenje se provodi i prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju ako za pojedine izvršne radnje ovim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave ne može se provesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju.

(3) Izvršenje se provodi u granicama određenim u rješenju o izvršenju.

Član 47. tačka 1)
Razlozi za prigovor

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito ako:

1) isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;

Član 49.
Rješenje o prigovoru

(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cjelosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje.

Član 50.
Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave

(1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(2) Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.

(3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije s tužbom.

(6) Ako prvostepeni parnični sud odbije tužbeni zahtjev i ukine rješenje o izvršenju u pobijanom dijelu, naložit će i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i ukinut će provedene radnje u izvršnom postupku.

(7) Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave.

(8) Ako se prigovor iz stava 7. ovog člana prihvati, dio rješenja o izvršenju kojim je izvršeniku naloženo da namiri potraživanje ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo tražiti izvršenje.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. Međutim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

36. U konkretnom slučaju predmetna apelacija se odnosi na provođenje izvršenja prema apelantici kao izvršenici u izvršnom postupku, te se, u vezi s tim, kao prvo, zapravo, postavlja pitanje dopustivosti apelacije u smislu ispunjavanja formalnih uvjeta propisanih članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se izvršenje prema apelantici provodi na osnovu potvrda o izvršnosti i pravomoćnosti koje je odredio Općinski sud. Ustavni sud zapaža da je pitanje određivanja izvršnosti i pravomoćnosti regulirano odredbom člana 13. ZIP-a koja se mogu smatrati imperativnim odredbama a iz čijeg sadržaja proizlazi kako i pod kojim uvjetima se određuju izvršnost i pravomoćnost rješenja o izvršenju s obzirom na to da je to pitanje od odlučnog značaja za provođenje izvršnog postupka. S obzirom na to da iz sadržaja konkretnog predmeta proizlazi da je apelantica podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju, dosljedna primjena člana 13. ZIP-a značila bi da su u okolnostima konkretnog predmeta pitanja nastupanja izvršnosti i pravomoćnosti bila neposredno vezana za postojanje odgovarajućih odluka redovnih sudova. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta iz kojeg proizlazi da je apelacija podnesena zbog toga što Općinski sud nije donio odluku o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, a rješenje o izvršenju je dostavio FZPIO radi provođenja na apelanticinoj penziji, Ustavni sud pri činjenici da nisu donesene odluke koje bi mogle biti predmet osporavanja smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, AP 4217/18 od 28. januara 2020. godine, stav 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da taj sud smatra da je apelantica odustajanjem od izjavljene žalbe onemogućila viši sud da argumentirano odluči o zauzetim pravnim stavovima prvostepenog suda. Ovim navodima se najprije pokreće pitanje da li je apelantica iskoristila djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno da li je apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da su, u smislu člana 12. st. (1) i (2) ZIP-a, redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku prigovor i žalba, te da se protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može iskazati prigovor, a da se žalba može iskazati samo kada je to tim zakonom određeno. Dalje, Ustavni sud zapaža da se, u smislu člana 12. stav 4. ZIP-a, žalba podnosi samo protiv rješenja o prigovoru donesenog u prvom stepenu (i u drugim slučajevima propisanim zakonom), a ne protiv klauzule, odnosno potvrde o izvršnosti za čije određivanje moraju biti ispunjeni zakonski uvjeti. Odredbe ZIP-a ili Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se, u smislu člana 21. ZIP-a, primjenjuju i na izvršni postupak ne poznaju mogućnost podnošenja žalbe višem sudu zbog nedonošenja odluke suda niže instance. Također, iz tih odredaba proizlazi da se stranka može odreći prava na žalbu samo od trenutka primanja odluke (član 204. stav 1. ZPP), a da od žalbe može odustati do donošenja drugostepene odluke (član 204. stav 1. ZPP). Odlučivanje o prigovoru se, dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba, pojavljuje kao preduvjet podnošenja, a time i odlučivanja o žalbi, pa bi pri takvom sadržaju relevantnih odredaba bio pretjeran teret očekivati od apelantice da ustrajava na donošenju odluke o žalbi. Imajući u vidu da iz sadržaja člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda proizlazi da apelacija nije dopustiva ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, te da se iz sadržaja navedenih odredaba ne može zaključiti da postoji zakonska mogućnost podnošenja žalbe zbog nepostupanja Općinskog suda (nedonošenja rješenja o prigovoru), Ustavni sud smatra da ni sama činjenica povlačenja takve žalbe ne ukazuje da su ispunjeni uvjeti iz člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda zbog kojih bi se predmetna apelacija mogla smatrati nedopustivom.

38. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelantica smatra da joj je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će prvenstveno razmotriti apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na imovinu

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

44. Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da je preduvjet za razmatranje apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelantica ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanticina penzija koju prima kod FZPIO i na kojoj se provodi izvršenje nedvosmisleno predstavlja njezinu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Budući da apelantica posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je u postupku pred Općinskim sudom došlo do miješanja u njezinu imovinu.

46. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da pravo na imovinu jamči pravo na imovinu i da sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, i to provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). S tog aspekta Ustavni sud zapaža da je rješenjem o izvršenju određeno da će se izvršenje provesti na penziji koju apelantica prima kod FZPIO, zapljenom potraživanja i prijenosom na bankovni račun tražiteljice izvršenja, te da iz činjenica predmeta nedvosmisleno proizlazi da se na apelanticinoj imovini provodi izvršenje od januara 2016. godine. Uzimajući u obzir vlastitu i praksu Evropskog suda, te okolnost da se apelantica provođenjem rješenja lišava imovine, te da, u skladu sa odredbama ZIP-a, radi zaštite svojih imovinskih prava i interesa ima pravo da izjavljuje pravne lijekove protiv rješenja o izvršenju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. S obzirom na to Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

48. Pri ocjeni zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i ono mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

49. Ustavni sud, najprije, zapaža da iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bugojnu - Odjeljenje suda u Jajcu od 21. oktobra 2010. godine. Također, proizlazi da je Općinski sud pred kojim se postupak nastavio voditi, nakon održanog ročišta radi razmatranja prigovora, rješenje o izvršenju dostavio radi provođenja FZPIO, te da je apelantica brojnim podnescima tražila donošenje rješenja o prigovoru protiv rješenja o izvršenju, navodeći da je rješenje doneseno na osnovu mjenice koja se ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, jer nije protestirana. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je rješenje o izvršenju postalo izvršno sa 21. decembrom 2015. godine (danom okončanja pretresa), a pravomoćno sa 14. martom 2019. godine (danom apelanticinog odustanka od podnesene žalbe).

50. U vezi sa time, Ustavni sud, najprije, zapaža da su odredbom člana 13. ZIP-a propisana pravila za nastupanje pravomoćnosti i izvršnosti.Također, Ustavni sud primjećuje da je u članu 12. stav 5. ZIP-a propisano da prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali da se namirenje tražioca izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostepenog suda o prigovoru. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se rješenje o izvršenju, pored ostalih, može odrediti i na osnovu mjenice s protestom koja se, u smislu člana 29. stav 2. ZIP-a, smatra vjerodostojnom ispravom, kao i da se, prema odredbi člana 40. stav 6. ZIP-a, rješenje o izvršenju doneseno na osnovu mjenice dostavlja odmah po donošenju radi pljenidbe sredstava na računu izvršenika, ali da se, u smislu člana 41. stav 2. ZIP-a, izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave ne može provesti prije pravomoćnosti rješenja o izvršenju.

51. Polazeći od sadržaja navedenih odredaba, Ustavni sud smatra da je, najprije, potrebno odgovoriti na pitanje da li se može smatrati da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za određivanje izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju s obzirom na to da je odgovor na to pitanje vezan za pitanje zakonitosti provođenja izvršenja na apelanticinoj penziji.

52. Iz odgovora Općinskog suda na apelaciju proizlazi da je taj sud, zbog toga što je smatrao da apelantica na održanoj usmenoj raspravi nije ponudila dokaze iz kojih bi se navodi iz podnesenog prigovora imali smatrati opravdanim, predmetno rješenje o izvršenju sa danom okončanja pretresa (21. decembra 2015. godine) snabdio odgovarajućom klauzulom izvršnosti, te nastavio postupak. U vezi sa ovim stavom Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je u odredbi člana 12. stav 3. ZIP-a propisano da o prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje, a da je odredbom člana 49. st. (1) i (2) propisano da rješenje o prigovoru donosi sudija, te da se rješenjem prigovor usvaja, odbija, ili se odbacuje kao nepravovremen, nepotpun ili nedopušten. Prema tome, iz relevantnih odredaba ZIP-a proizlazi da nije propisana mogućnost da sud koji odlučuje o prigovoru protiv rješenja o izvršenju, bez obzira na osnovanost navoda i postojanje dokaza kojima se potkrepljuje prigovor, ne donese i stranci dostavi rješenje o tome u kojem će biti jasno obrazloženi razlozi zbog kojih smatra da takav prigovor nije osnovan, ili da nisu ispunjeni uvjeti za njegovo razmatranje. Pitanje donošenja rješenja o prigovoru je vezano i za način određivanja izvršnosti i pravomoćnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 13. ZIP-a proizlazi da izvršno može postati rješenje protiv kojeg prigovor nije iskazan u roku, te rješenje protiv kojeg je prigovor odbijen. Dakle, iz sadržaja tih odredaba slijedi da, u slučaju kada je izjavljen prigovor, izvršno može postati samo rješenje protiv kojeg je odlučeno o prigovoru. Prema tome, bez donošenja rješenja o prigovoru nije ni mogla nastupiti izvršnost rješenja o izvršenju. U tom pogledu, ako je Općinski sud smatrao da apelantica "nije ponudila dokaze iz kojih bi se navodi iz podnesenog prigovora imali smatrati opravdanim", te argumente je trebalo da iskoristi i rješenjem, u smislu citiranih odredaba člana 49. ZIP-a, da odluči o njenom prigovoru. Pri činjenici da iz stanja u spisu nepobitno proizlazi da u konkretnom predmetu nije odlučeno o apelanticinom prigovoru Ustavni sud ne može a da ne zaključi da određivanje izvršnosti u smislu provođenja rješenja o izvršenju nije bilo u skladu sa zakonom.

53. Dalje, u odnosu na navode Općinskog suda da je na osnovu činjenice da je apelantica odustala od žalbe izjavljene Kantonalnom sudu utvrdio da je sporno rješenje postalo pravomoćno, Ustavni sud, također, podsjeća da iz odredbe člana 13. ZIP-a proizlazi da rješenje protiv kojeg je prigovor odbijen postaje pravomoćno ako protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba, te da rješenje kojim je prigovor odbijen postaje pravomoćno ako žalba ne bude iskazana u roku, ili ako žalba bude odbijena. Dakle, iz sadržaja tih odredaba slijedi da u svakom slučaju, kada je izjavljen prigovor, izvršnost i pravomoćnost mogu nastupiti samo nakon što je doneseno rješenje kojim je odlučeno o prigovoru, odnosno nije propisana mogućnost da rješenje o izvršenju protiv kojeg je izjavljen prigovor postane pravomoćno prije nego što je odlučeno o tom prigovoru. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da povlačenjem žalbe nije prestala obaveza Općinskog suda da postupi u smislu člana 49. st. 1. i 2. ZIP-a i da donese odluku o prigovoru, a samim time ni pravo apelantice da takvu odluku naknadno pobija, pa izjavljivanje i povlačenje žalbe nije moglo "konvalidirati" ranije propuste Općinskog suda. Ovo pogotovo što se apelantica nije mogla odreći prava na žalbu protiv odluke koja uopće nije bila donesena. Prema tome, da bi apelanticino povlačenje žalbe moglo proizvoditi pravne posljedice na koje upućuje Općinski sud, moralo bi se utvrditi da je apelantica doista u okolnostima konkretnog slučaja imala pravo izjaviti žalbu, odnosno apelanticino povlačenje žalbe bi moglo proizvesti navedene posljedice samo da je bila donesena prvostepena odluka, a nikako u odsustvu takve odluke. Prema tome, u situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da nije donesena odluka o apelanticinom prigovoru, ne mogu se smatrati osnovanim ni zaključci Općinskog suda da su, uslijed povlačenja žalbe, bili ispunjeni uvjeti za nastupanje pravomoćnosti rješenja o izvršenju.

54. U ovome pogledu Ustavni sud, dalje, ukazuje da je odredbom člana 41. stav 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice sa protestom) ne može provesti prije pravomoćnosti rješenja o izvršenju. U takvim okolnostima Ustavni sud pri činjenici da Općinski sud nije odlučio o apelanticinom prigovoru protiv toga rješenja o izvršenju zapaža da to rješenje nije ni moglo postati izvršno i pravomoćno u smislu člana 13. ZIP-a, a samim time nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 41. stav 2. ZIP-a za njegovo provođenje prijenosom novčanih sredstava koje apelantica prima na osnovu penzije. S obzirom na sadržaj te odredbe, posebno se postavlja pitanje na osnovu kojih odredaba je Općinski sud rješenje o izvršenju dostavio FZPIO na provođenje 30. decembra 2015. godine (u kojem je i tada naveo da je rješenje postalo pravomoćno), a u odgovoru na apelaciju tvrdi da je to rješenje postalo pravomoćno tek 14. marta 2019. godine.

55. U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da je nužno da se u izvršnom postupku tokom cijelog trajanja postupka procesne radnje preduzimaju u skladu sa odredbama ZIP-a, kako bi se zaštitila prava ne samo tražioca izvršenja već i sa ciljem zaštite imovinskih i drugih prava i interesa koji pripadaju izvršeniku u tom postupku kako bi se spriječilo bespotrebno umanjenje njihove imovine, a što je u konkretnom slučaju i bila suština apelanticinih zahtjeva za donošenje odluke o prigovoru (vidjeti, mutatis mutandis, već citiranu Odluku broj AP 4217/18, stav 35).

56. Prema tome, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta u kojem iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud naložio provođenje rješenja o izvršenju iako nije odlučio o apelanticinom prigovoru protiv toga rješenja, zbog čega, u smislu člana 13. ZIP-a, to rješenje nije ni moglo postati izvršno i pravomoćno, a samim time nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 41. stav 2. ZIP-a za njegovo provođenje, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine nije bilo "predviđeno zakonom" u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

57. Stoga, Ustavni sud smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U kontekstu navedenog Ustavni sud, ne ulazeći u sadržaj apelanticinih prigovora kojima ukazuje da se izvršenje provodi na osnovu nevjerodostojne isprave, smatra da je neophodno naložiti Općinskom sudu da preduzme radnje propisane zakonom na koje je ukazano u prethodnim stavovima ove odluke s ciljem zaštite prava koja pripadaju apelantici kao izvršenici u izvršnom postupku, u skladu sa garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

58. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

59. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) koje su mutatis mutandis primjenjive i u okolnostima konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da Općinski sud nije odlučio o apelanticinom prigovoru i da je, uprkos tome, bez postojanja zakonske osnove odredio izvršnost i pravomoćnost rješenja o izvršenju i naložio provođenje izvršenja, Ustavni sud, polazeći od odredbe člana 74. Pravila, odnosno člana 41. Evropske konvencije, smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na imovinu, apelantici treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

60. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Srednjobosanskog kantona ,s obzirom na sjedište redovnog suda pred kojim se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostali navodi

61. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da je u izvršnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Općinski sud u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja naložio provođenje rješenja o izvršenju iako nije odlučio o apelanticinom prigovoru protiv toga rješenja, zbog čega, u smislu člana 13. ZIP-a, to rješenje nije ni moglo postati izvršno i pravomoćno, a samim time nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 41. stav 2. ZIP-a za njegovo provođenje, pa se takvo miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati "zakonitim".

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.