Službeni glasnik BiH, broj 10/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1815/19, rješavajući apelaciju Amira Haskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Haskića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 027400 19 Kžž od 25. februara 2019. godine, S1 2 K 027400 18 Kž 2 od 9. oktobra 2018. godine i S1 2 K 027400 18 K od 9. jula 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amir Haskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 027400 19 Kžž od 25. februara 2019. godine, S1 2 K 027400 18 Kž 2 od 9. oktobra 2018. godine i S1 2 K 027400 18 K od 9. jula 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 22. oktobra 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027400 18 K od 9. jula 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je stvarao plan i dogovarao se s drugima s ciljem stvaranja uvjeta da se pridruži stranoj vojnoj ili paravojnoj formaciji koja djeluje van Bosne i Hercegovine, čime je pokušao, ali je dobrovoljno i odustao od izvršenja krivičnog djela protivzakonitog formiranja i pridruživanja stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama (u daljnjem tekstu: predmetno krivično djelo) iz člana 162b. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa čl. 26. i 28. KZBiH, pa je primjenom citiranih odredbi i odredbi člana 51. stav 1. KZBiH oslobođen kazne.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon svestrane ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog od njih posebno tako i u međusobnoj povezanosti, nesumnjivo utvrdio da je apelant u drugoj polovini 2017. godine imao namjeru da otputuje na područje Sirije i Iraka i pridruži se Islamskoj državi (u daljnjem tekstu: ISIL) i kao pripadnik terorističke organizacije učestvuje u oružanim sukobima koji se odvijaju na području te "države" i da je s ciljem stvaranja uvjeta za odlazak u Siriju i pridruživanje ISIL-u započeo sa stvaranjem plana i dogovaranjem s drugima tako što je putem aplikacija "Telegram", "Viber" i "Facebook" intenzivno istraživao ratna dešavanja na tom području, te uspostavio komunikaciju s ljudima s tog područja, raspitujući se o mogućnostima i načinu odlaska u Siriju, a potom i o rasporedu letova i cijeni aviokarata na relaciji Sarajevo – Istanbul. Sud BiH je istakao da navedene činjenice nesporno proizlaze iz sadržaja materijalnih dokaza, prvenstveno izvještaja o vještačenju dokaznog materijala s prilozima i apelantovih telefonskih komunikacija, iskaza vještaka I. K. i svjedoka H. I., kao i apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu osumnjičenog u istrazi.

7. Dakle, cijeneći navedene dokaze, Sud BiH je naveo da je van razumne sumnje utvrdio da je apelant svojim radnjama započeo sa stvaranjem plana i dogovaranjem s drugima u namjeri da stvori uvjete da se pridruži ISIL-u, čime je pokušao izvršiti predmetno krivično djelo, ali je od izvršenja dobrovoljno odustao. Sud BiH je dalje naveo da nije bilo pokušaja izvršenja krivičnog djela iz člana 162b. stav 2. KZBiH, kako je Tužilaštvo pravno kvalificiralo apelantove radnje, jer apelant svojim radnjama nije ušao u zonu radnje izvršenja tog krivičnog djela, nego je svojim radnjama ušao u radnju izvršenja krivičnog djela iz stava 3. člana 162b. KZBiH budući da stvaranje plana i dogovor s drugim licima predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz stava 3. istog člana. Sud BiH je naveo da je i za jedan i drugi oblik izvršenja krivičnog djela namjera ista, a to je pridruživanje stranim paravojnim jedinicama.

8. Slijedom iznesenog, Sud BiH je zaključio da je apelant započeo s izvršenjem predmetnog krivičnog djela s direktnim umišljajem, odnosno da je svjesno i voljno započeo sa stvaranjem plana i dogovaranjem s drugima s ciljem stvaranja uvjeta da se pridruži ISIL-u. Međutim, Sud BiH je naveo da je apelant dobrovoljno odustao od izvršenja predmetnog krivičnog djela, odnosno od namjere da ode u Siriju i pridruži se ISIL-u, a što je utvrdio iz sadržaja apelantovih telefonskih komunikacija koje datiraju iz decembra 2017. godine, iskaza svjedoka N. H., apelantovog oca, kao i apelantovog iskaza, ali i drugih činjenica utvrđenih tokom postupka. Nadalje, Sud BiH je istakao šta je propisano odredbama čl. 28. i 51. KZBiH, te je naveo da je, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su se stekle kod apelanta, zaključio da kažnjavanje apelanta ipak nije bilo nužno radi zadovoljenja krivičnopravne zaštite.

9. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027400 18 Kž 2 od 9. oktobra 2018. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, prvostepena presuda od 9. jula 2018. godine je preinačena tako što je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a u izrečenu kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da je protiv prvostepene presude žalbu izjavilo Tužilaštvo BiH zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji s prijedlogom da apelaciono vijeće Suda BiH žalbu uvaži i prvostepenu presudu preinači tako da apelanta proglasi krivim za predmetno krivično djelo i da ga kazni po zakonu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH smatra da iz dokaza koje je prvostepeni sud imao na raspolaganju nikako nije mogao doći do zaključka o apelantovom dobrovoljnom odustanku, što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te time i neizricanje sankcije, odnosno oslobađanje od kazne. Međutim, Sud BiH je istakao da je analizirajući žalbene razloge Tužilaštva BiH našao da tužilac u cijeloj žalbi potencira pitanje postoji li u konkretnom slučaju dobrovoljni odustanak, čime je jasno ukazano na mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o pogrešnoj primjeni zakona. Sud BiH je naveo da je uporište za takav zaključak našao i u samom prijedlogu žalbe da se prvostepena presuda preinači i da se apelant kazni po zakonu budući da je preinačenje moguće jedino u situaciji kada su u prvostepenoj presudi odlučne činjenice pravilno utvrđene, ali se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda u skladu sa članom 314. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

11. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je interes ovlaštenog procesnog subjekta mjera njegovog pravnog lijeka, a ujedno i okvir, odnosno granica ovlaštenja višeg suda u postupku ispitivanja osporene presude. Stoga, ako se uzme u obzir da je kažnjavanje po zakonu, kako to tužilac u svom (žalbenom) prijedlogu traži, interes žalbe, onda je nesporno da je preispitivanje žalbe u okviru toga da li je materijalno pravo dobro primijenjeno u granici obima preispitivanja prvostepene presude. U kontekstu navedenog, Sud BiH je istakao i da je potrebno razumijevanje u čijem procesnopravnom interesu je žalba podnesena. Kako žalba nije izjavljena u apelantovu korist, već suprotno, te s obzirom na to da tužilac žalbom zastupa javni interes zadovoljavanjem svrhe i generalne i specijalne prevencije, Sud BiH je naveo da je potpuno opravdan način na koji je preispitivao žalbu.

12. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužilaštvo BiH optužnicom istrajavalo na tome da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju krivičnog djela iz člana 162b. stav 2. KZBiH, ali da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno našao da se radilo o krivičnom djelu iz člana 162b. stav 3. KZBiH. Međutim, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud nepravilnom ocjenom karaktera takve inkriminacije pogrešno percipirao da apelantove radnje predstavljaju pokušaj uz postojanje dobrovoljnog odustanka. Naime, Sud BiH je naveo da analiza odredbe člana 162b. stav 3. KZBiH, prvenstveno kroz samu svrhu postojanja, a pri tom i gramatičkim tumačenjem opisa radnje stvara plan, kojom se ukazuje na nesvršeni glagol, bez navođenja finalne radnje kojom se djelo ima dovršiti, očigledno ukazuje na to da je radnja izvršenja iscrpljena preduzimanjem bilo kojih aktivnosti koje nesporno ukazuju na pripremu stvaranja uvjeta s namjerom. Sud BiH je naveo da odredba ne navodi taksativne radnje i aktivnosti koje je potrebno preduzeti kako bi se iscrpila radnja izvršenja i djelo moglo smatrati dovršenim, već radnju inkriminira postavljanjem radnje u glagol stvara, očigledno ostavljajući sudu mogućnost da u svakom konkretnom slučaju procijeni da li je optuženi preduzetim aktivnostima ušao u inkriminiranu zonu, a kako bi se na svaki način osujetila uspostava kontakata s terorističkim organizacijama i borba domaćih državljana na stranim ratištima u privatnim angažmanima. Sud BiH je naveo da radnje navedene i opisane u odredbi člana 162b. stav 3. KZBiH po svom krivičnopravnom značaju predstavljaju radnje pripremanja, a kako je prvostepeni sud pravilno našao da je apelant neke od tih, alternativno određenih radnji i preduzeo i dovršio, onda nije sporno da se u konkretnom slučaju radilo o djelu koje je dovršeno, a ne pokušano. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na dijelove prvostepene presude (paragrafi 56–60. presude) u kojima je navedeno da je apelant stupao u kontakt s licima koja se nalaze u Siriji i koja su pripadnici terorističke organizacije tzv. Islamska država, osigurao novčana sredstava, odjeću i obuću i sl.

13. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud previdio da se radilo o krivičnom djelu koje u većini svojih oblika obuhvata inkriminirane pripremne radnje čijim se preduzimanjem iscrpljuje inkriminacija, tj. djelo se smatra dovršenim. Prema tome, Sud BiH je naveo da se radilo o krivičnom djelu čije zakonsko biće uključuje radnje iz stadija pripremanja (niža faza u ostvarenju krivičnog djela), zbog čega pokušaj takvih djela nije ni moguć, pa je "deplasirano" i pitanje dobrovoljnog odustanka. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da su apelantove utvrđene zabranjene aktivnosti, shodno prethodno iznesenoj analizi, predstavljale aktivnosti kojima se iscrpljuje radnja inkriminiranog stvaranja plana i one opstaju kao zabranjene i kažnjive bez obzira na apelantovo kasnije ponašanje. Sud BiH je naveo da su se kasnije okolnosti mogle cijeniti samo u okviru izricanja krivičnopravne sankcije, kao ponašanje učinioca nakon izvršenja krivičnog djela. Osim toga, Sud BiH je istakao da je zakonodavac inkriminiranjem samih pripremnih radnji ukazao na ozbiljnost predmetnog krivičnog djela, potencirajući spremnost države da se bori protiv takvog nezakonitog postupanja svojih građana, što doprinosi poštovanju legaliteta ne samo na nacionalnom nego i na međunarodnom nivou.

14. Slijedom iznesenog, Sud BiH je zaključio da je u prvostepenoj presudi činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da se prvostepena presuda trebala preinačiti zbog pravilne primjene zakona. Sud BiH je naveo da je cilj takve odluke da se ukaže na potrebu društvene osude počinjenja takvih krivičnih djela, odnosno da se potakne svijest građana o pogibeljnosti narušavanja legaliteta i pravno uređenih državnih sistema preduzimanjem aktivnosti koje vode ka podržavanju paradržavnih sistema učešćem u stranim paravojnim i parapolicijskim formacijama.

15. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027400 19 Kžž od 25. februara 2019. godine apelantova žalba u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda Suda BiH od 9. oktobra 2018. godine, dok je apelantova žalba u pogledu preostalih žalbenih osnova odbačena kao nedopuštena.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povreda odredaba KZBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji. Sud BiH je naveo da je apelant žalbom, između ostalog, istakao kako je drugostepeno vijeće odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH na prvostepenu presudu povrijedilo odredbu člana 306. ZKPBiH jer je prekoračilo obim žalbe, i to tako što je razmatralo, a potom i prihvatilo, žalbeni osnov koji nije bio istaknut izjavljenom žalbom. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelant žalbom osporio i stav drugostepenog vijeća u pogledu ispunjenosti obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, a posebno u smislu zaključka o neprimjenjivosti odredbi čl. 26. i 28. KZBiH na predmetno krivično djelo.

17. Međutim, Sud BiH je naveo da je apelantova žalba u ovom dijelu nedopuštena jer je apelant nakon uvažavanja žalbe Tužilaštva BiH izjavljene na prvostepenu presudu drugostepenom presudom proglašen krivim za počinjenje istog krivičnog djela za koje je bio osuđen i prvostepenom presudom, samo ne u smislu odredbi čl. 26. i 28. KZBiH, te je žalba, u smislu odredbi člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), bila dozvoljena samo u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji. U pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, Sud BiH je naveo da je apelant u žalbi istakao da je izrečena kazna prestrogo odmjerena, ali Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće kod odmjeravanja kazne uzelo u obzir sve relevantne okolnosti i dalo im određenu težinu, što je rezultiralo izricanjem kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su ispravno cijenjene i apelantove lične okolnosti, koje je drugostepeni sud ocijenio kao olakšavajuće okolnosti koje su, i pored ozbiljnosti djela, opravdavale izricanje kazne zatvora bliže posebnom zakonskom minimumu propisanom za krivično djelo. Nadalje, Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće ispravno cijenilo činjenicu da se radilo o jednoj vrlo specifičnoj jačini ugrožavanja i povredi zaštićenog dobra, odnosno krivičnom djelu koje predstavlja opasnost koja prevazilazi nacionalne granice jedne zemlje, te da je s pravom toj činjenici dalo na značaju. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da izrečena kazna zatvora odražava težinu apelantovog kriminalnog ponašanja, da je adekvatna stepenu njegove krivice, kao i da je svrsishodna iz aspekta specijalne, ali i generalne prevencije, zbog čega je žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

19. Apelant smatra da je Sud BiH prekoračio obim žalbe imajući u vidu da je Tužilaštvo BiH izjavilo žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, a Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant, dalje, navodi da je Sud BiH pogrešno tumačio odredbu člana 162b. KZBiH kada je zaključio da krivično djelo nije ostalo u pokušaju, te navodi da je dobrovoljno odustao od izvršenja djela jer bi u suprotnom, da nije odustao, otišao u Siriju. Osim toga, apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, pravo na akuzatorni postupak i pravo na pretpostavku nevinosti, te se poziva na teoriju i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda u kontekstu tih prava, međutim, ne navodi u čemu se povrede navedenih prava ogledaju u konkretnom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je, prije svega, naveo da se apelant u apelaciji pozvao na povredu prava na jednakost strana u postupku, prava na akuzatoran postupak i prava na pretpostavku nevinosti, ali da osim "citiranja, odnosno parafraziranja odluka Evropskog suda i Ustavnog suda ne daje adekvatnu argumentaciju koja bi opravdala tezu o postojanju navodnih povreda", zbog čega takve navode treba odbaciti kao paušalne. U vezi s tvrdnjom da je odlukom drugostepenog vijeća prekoračen obim žalbe Tužilaštva BiH, Sud BiH je takvu tvrdnju ocijenio netačnom, te je uputio na razloge date u obrazloženju drugostepene presude. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, imajući u vidu da nisu povrijeđena apelantova prava, a što proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka.

21. Tužilaštvo BiH je navelo da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani budući da je apelaciono vijeće Suda BiH detaljno razmatralo sve činjenice u predmetu. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da se apelant pozvao na navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, ali da nije konkretizirao na koji način je došlo do tih povreda. Zbog svega iznesenog, Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

23. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj

Član 26.

(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(...)

Dobrovoljni odustanak

Član 28.

(1) Učinitelj koji je pokušao učiniti krivično djelo, ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog pokušaja, može se osloboditi od kazne.

(...)

Svrha kažnjavanja

Član 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utječe na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utječe na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Oslobođenje od kazne

Član 51.

(1) Sud može osloboditi od kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.

(...)

Član 162b.
(Protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili

parapolicijskim formacijama)

(1) Ko protivno Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine ili Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine organizira, rukovodi, obučava, oprema ili mobilizira pojedince ili grupe ljudi s ciljem pridruživanja, na bilo koji način, stranoj vojnoj, stranoj paravojnoj ili stranoj parapolicijskoj formaciji koje djeluju van Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina.

(2) Ko se na bilo koji način pridruži stranoj vojnoj, stranoj paravojnoj ili stranoj parapolicijskoj formaciji, obučenoj, opremljenoj ili mobiliziranoj u smislu stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje tri godine.

(3) Ko nabavlja ili osposobljava sredstva, uklanja prepreke, stvara plan ili se dogovara s drugima ili vrbuje drugoga ili preduzme bilo koju drugu radnju kojom se stvaraju uslovi za direktno počinjenje ovog krivičnog djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do deset godina.

(...)

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17 – odluka USBiH) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 306.Granice ispitivanja presude

Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

Član 314.Preinačenje prvostepene presude

(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, (...)

(...)

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 027400 19 Kžž od 25. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

34. Apelant, prije svega, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, odnosno da je Sud BiH prekoračio obim žalbe Tužilaštva BiH, kao i da je Sud BiH pogrešno tumačio odredbu člana 162b. KZBiH kada je zaključio da krivično djelo nije ostalo u pokušaju.

35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4061/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4061/16 od 6. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), a u vezi s primjenom člana 306. ZKPBiH naveo: "Dakle, ukoliko je žalba izjavljena, a u konkretnom slučaju nesporno jeste izjavljena od Tužilaštva, postavlja se pitanje šta je za sud granica ispitivanja presude. Naime, pravni lijek – žalba predstavlja način da stranka u postupku izrazi nezadovoljstvo donijetom presudom, ali isto tako i mogućnost da se presuda još jednom ispita od višeg suda, a s ciljem donošenja pravilne i zakonite odluke. Žalba nije obavezna, te mora da sadrži označenje presude protiv koje se žalba podnosi, osnov za osporavanje, obrazloženje i prijedlog da se presuda djelimično ili potpuno ukine ili preinači (član 295. ZKP-a). Također, činjenica da žalba nije obavezna, već je dispozicija stranaka, podrazumijeva i da stranke, u principu, određuju i predmet i obim odlučivanja o žalbi. Stoga, drugostepeni sud mora da vodi računa o osnovima žalbe, obrazloženju i prijedlogu jer od toga zavisi okvir, odnosno pravac ispitivanja presude. [...] U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud vezan navodima iz žalbe. Ustavni sud može da prihvati da se određeni navodi moraju podvesti pod određeni osnov za žalbu, a zbog pravila iura novit curia. [...] Naime, suština je da sud ne može izlaziti iz 'obima' ispitivanja presude u odnosu na žalbu, odnosno treba ispitivati presudu tačno onako i u onom dijelu kako to žalba ukazuje. Iz pravnog lijeka se mora vidjeti u kojem se dijelu odluka osporava i zašto, te se sud koji odlučuje o žalbi kreće u tom dijelu."

36. Ustavni sud dalje podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke istakao da je analizirajući žalbene razloge Tužilaštva BiH našao da tužilac u cijeloj žalbi potencira pitanje postoji li u konkretnom slučaju dobrovoljni odustanak, čime je jasno ukazano na mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o pogrešnoj primjeni zakona, a Sud BiH je uporište za takav zaključak našao i u samom prijedlogu žalbe da se prvostepena presuda preinači i da se apelant kazni po zakonu budući da je preinačenje moguće jedino u situaciji kada su u prvostepenoj presudi odlučne činjenice pravilno utvrđene, ali se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda u skladu sa članom 314. ZKPBiH. Također, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke naveo da je kažnjavanje po zakonu, kako to tužilac u svom žalbenom prijedlogu traži, interes žalbe, zbog čega je nesporno da je preispitivanje žalbe u okviru toga da li je materijalno pravo dobro primijenjeno u granici obima preispitivanja prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge u pogledu obima odlučivanja po žalbi Tužilaštva, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Nadalje, a u vezi s apelantovim navodima kojima ističe da je Sud BiH proizvoljno tumačio odredbu člana 162b. KZBiH kada je zaključio da krivično djelo nije ostalo u pokušaju, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH jasno zaključio da radnje opisane u odredbi člana 162b. stav 3. KZBiH po svom krivičnopravnom značaju predstavljaju radnje pripremanja, a kako je prvostepeni sud pravilno našao da je apelant neke od tih, alternativno određenih radnji i preduzeo i dovršio, onda nije sporno da se u konkretnom slučaju radilo o djelu koje je dovršeno, a ne pokušano. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

38. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, pravo na akuzatorni postupak i pravo na pretpostavku nevinosti, te se u vezi s tim navodima poziva na teoriju i praksu Evropskog suda i Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije obrazložio i konkretizirao, niti ih je na bilo koji način doveo u vezu s predmetnim postupkom, već je samo paušalno naveo da su mu navedena prava povrijeđena, te se, stoga, Ustavni sud neće ni baviti tim navodima.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.