Službeni glasnik BiH, broj 27/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-12/22, rješavajući apelaciju Danice Tubin-Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Tubin-Radulović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 069748 20 Rev od 8. oktobra 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Danica Tubin-Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijela je 31. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 069748 20 Rev od 8. oktobra 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog D. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. R. R. (u daljnjem tekstu: otac tuženog) je sačinio testament 5. juna 2012. godine u advokatskoj kancelariji advokata S. B. kojim je za nasljednika na imovini odredio svoju sestru, to jest apelanticu. Istovremeno, otac tuženog je testamentom isključio tuženog iz naslijeđa, a kao razlog je navedeno da se tuženi "teško moralno ogriješio o njega, nije ga obilazio, nije zvao telefonom posljednjih 21 godinu, istjerao ga je iz dvorišta kuće u Banjaluci gdje tuženi živi, nije želio kontaktirati s njim jer mu je rekao da mu on nije otac i da on ima svog 'tajka' misleći na očuha".

6. Otac tuženog je preminuo 21. februara 2013. godine. U ostavinskom postupku koji se vodio nakon njegove smrti Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 O 047567 13 O od 16. maja 2015. godine kojim je apelantica upućena na parnični postupak radi utvrđenja osnovanosti isključenja tuženog iz naslijeđa i utvrđenja da je tuženi nedostojan za nasljeđivanje zaostavštine njegovog oca.

Osporeni postupak

7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 069748 15 P od 15. juna 2018. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi osnovanost isključenja tuženog kao nužnog nasljednika iza njegovog oca, kao i da se utvrdi da je tuženi kao nužni nasljednik nedostojan za nasljeđivanje. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je brak između oca i majke tuženog razveden 10. aprila 1991. godine, te da je tuženi povjeren na čuvanje i odgajanje majci, dok je otac obavezan da doprinosi za njegovo izdržavanje. Dalje je utvrđeno da tuženi, nakon što je 1995. godine s majkom odselio u Banjaluku, nije posjećivao oca u Kozarskoj Dubici. Osnovni sud je naveo da isključenje iz nasljedstva iz razloga predviđenih odredbama čl. 47. i 48. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) ima karakter građanskopravne sankcije zbog skrivljenog ponašanja nasljednika koje bi trebalo da dostigne stepen težeg zanemarivanja bilo zakonske, bilo moralne obaveze prema ostaviocu. Pri tome je istaknuto da su razlozi za isključenje taksativno navedeni u ZON-u. Osnovni sud je ukazao da ponašanje tuženog prilikom očeve posjete i događaja u dvorištu kuće, posmatrano izolirano, svakako predstavlja povredu moralne obaveze.

8. Međutim, Osnovni sud je istakao da se prilikom ocjene ovog i drugih razloga za isključenje tuženog iz naslijeđa mora uzeti u obzir subjektivni odnos tuženog prema vlastitim postupcima s ciljem sagledavanja prirode odnosa između tuženog i oca. U vezi s tim je ukazano da je na osnovu iskaza apelantice, tuženog i saslušanih svjedoka utvrđeno da tuženog za period života s ocem prije razvoda njegovih roditelja vezuju teško poremećeni odnosi, svađe i fizički sukobi njegovih roditelja. U odnosu na kasniji period, kako je utvrđeno, konstantno je bilo očevo prigovaranje tuženom zbog brige koju je pružao polubratu koji je imao zdravstvene probleme, a kojeg je majka tuženog rodila u drugom braku. Osim toga, taj period je, kako je navedeno, obilježilo i očevo vrijeđanje očuha tuženog s kojim je tuženi imao odnos pun razumijevanja i pažnje. Također je utvrđeno da otac nije doprinosio izdržavanju tuženog niti da se na bilo koji način brinuo o njemu. Da su njihovi odnosi bili opterećeni nerazumijevanjem, kako je sud naveo, proizlazi iz pisma koje je tuženi pročitao na očevoj sahrani u kojem je ukazao na nedostatak očinske ljubavi i pažnje u djetinjstvu, što je tuženi sve vrijeme iskreno želio. Navedene činjenice, kako je sud istakao, apelantica nije dovela u pitanje. Osnovni sud je također istakao da je utvrđeno da su tuženi i otac ipak kontaktirali.

9. Prema ocjeni suda, ponašanje tuženog iz događaja koje je njegov otac naveo kao razlog za isključenje iz naslijeđa, posmatrano u cjelini njihovih odnosa, ne može se smatrati težim ogrešenjem o moralnu obavezu koja bi opravdala građanskopravnu sankciju isključenja tuženog iz naslijeđa. Obrazloženo je također da osim termina "otjerao", koji je upotrijebljen u testamentu, sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao utvrditi na koji način se tuženi teško moralno ogriješio u odnosu na oca. Sud je naveo i da apelantica nije dokazala da je otac tuženog bio u stanju potrebe za izdržavanjem ili da mu je trebala nužna pomoć i njega dok je bio bolestan a da tuženi te obaveze nije izvršavao. Pri tome je navedeno da tuženi nije ni znao da mu je otac bolestan jer mu on to nikada nije rekao. Stoga je, prema ocjeni suda, isključen razlog iz člana 149. stav 1. tačka g) ZON-a koji treba da bude ispunjen za utvrđenje nedostojnosti na naslijeđe, a podrazumijeva teže ogrešenje o obavezu izdržavanja kao i neukazivanje nužne pomoći ostaviocu. Osnovni sud je naveo da u odnosu na ostale razloge za nedostojnost na nasljeđivanje iz člana 149. ZON-a apelantica nije ni navodila činjenice koje bi predstavljale razlog za nedostojnost na nasljeđivanje.

10. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 069748 18 Gž od 5. decembra 2019. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da iz relevantnih odredbi ZON-a proizlazi da razlog za isključenje iz nasljedstva i nedostojnosti za nasljeđivanje mora biti pouzdano utvrđen. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud, brižljivom i savjesnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno utvrdio da se odnos tuženog prema ocu, koji nije bio prisan i srdačan, već uzdržan i hladan, ne može tretirati kao teže kršenje moralnih obaveza. Pravilna je ocjena, kako je sud istakao, da je odnos tuženog prema ocu bio uvjetovan uspomenama iz djetinjstva kada je tuženi bio lišen roditeljske ljubavi i pažnje, što naročito proizlazi iz pisma koje je tuženi pročitao na očevoj sahrani.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 069748 20 Rev od 8 oktobra 2021. godine apelanticina revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 47. i 149. ZON-a koji su neophodni za utvrđenje osnovanosti isključenja nužnog nasljednika iz naslijeđa i proglašenja nedostojnim na naslijeđe. Vrhovni sud je obrazložio da je bilo neophodno dokazati da se radi o tako gruboj nepažnji i ponašanju nasljednika prema ostaviocu da mu dovodi u pitanje dostojanstven život ili život uopće, kao i život njegovih najbližih. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantica nije dokazala da se tuženi tako ponašao prema svom ocu, pa shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Dalje je navedeno da je apelantica prigovarala da nižestepeni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili da je otac tuženog subjektivno doživljavao postupke tuženog kao izuzetno teške i da se oni mogu izjednačiti s uvjetima propisanim čl. 47. i 149. ZON-a. U vezi s tim, sud je obrazložio da je za pravilnu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu važno da postoje objektivne činjenice koje se mogu identificirati s uvjetima koje propisuju relevantne zakonske odredbe, bez obzira na to kako ih je otac tuženog doživljavao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica navodi da je pravni osnov za tužbeni zahtjev temeljila na odredbi člana 47. ZON-a, odnosno institutu isključenja nužnog nasljednika iz naslijeđa, a ne na institutu nedostojnosti na naslijeđe iz člana 149. ZON-a. Smatra da je proizvoljan zaključak da je morala dokazati da je tuženi prema ocu pokazao tako grubu nepažnju i ponašanje da mu je doveo u pitanje dostojanstven život ili pak život uopće, kao i život njegovih najbližih, jer to ne proizlazi iz člana 47. ZON-a. Dalje navodi da je tuženi teže povrijedio moralnu obavezu jer se grubo i uvredljivo odnosio prema ocu, što je on nesumnjivo izrazio u testamentu. Zatim ističe da je dokazala da se tuženi prema svom ocu odnosio upravo onako kako je to navedeno u testamentu, odnosno da je dokazala da su objektivno postojale činjenice koje se mogu identificirati s uvjetima propisanim članom 47. ZON-a. Za apelanticu je neprihvatljiva konstatacija suda da se ponašanje tuženog ne može tretirati kao kršenje moralnih obaveza prema ocu jer je to ponašanje uvjetovano uspomenama iz djetinjstva kada je bio lišen roditeljske ljubavi i pažnje. Ponašanje tuženog prema ocu je uzročno-posljedično povezano jer se radi o imovini kojom otac kao ostavilac može raspolagati po svojoj volji i koju tuženi kao nužni nasljednik mora zaslužiti ispunjenjem moralnih obaveza prema ocu.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud ukazuje da apelanticinim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da shodno tome nisu povrijeđena prava na koja se pozvala.

14. Okružni sud navodi da nisu povrijeđena apelanticina prava. Ukazuje da su apelanticini navodi bili predmet odlučivanja, pa je stoga nepotrebno ponavljati obrazloženja iz sudskih odluka. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Osnovni sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih navoda datih u prvostepenoj presudi. Smatra da su apelanticini navodi neosnovani, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

16. Tuženi navodi da su pravilne i zakonite odluke redovnih sudova i da nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09, 55/09 − ispravka, 91/16 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09, 55/09 − ispravka i 91/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.
Isključenje nužnih nasljednika

(1) Zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu (ako se uvredljivo ili grubo odnosio prema zavještaocu, ako je umišljajno učinio krivično djelo prema zavještaocu, njegovom djetetu, usvojeniku, supružniku ili roditelju, ako se odao neradu i nepoštenom životu).

(2) Isključenje iz nasljeđa može biti potpuno ili djelimično.

Član 48.
Uvjeti za punovažnost isključenja

(1) Zavještalac koji želi isključiti nasljednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, a korisno je da navede i osnov za isključenje.

(2) Osnov za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta.

(3) U slučaju spora o osnovanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje osnovano je na onome ko se na isključenje poziva.

Član 149.
Nedostojnost za nasljeđivanje

Nedostojan je da naslijedi, na osnovu zakona ali i na osnovu testamenta, kao i da dobije ma šta na osnovu testamenta:

a) ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši ostavioca života,

b) ako je prinudom ili prijetnjom natjerao ili prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove testament ili neku odredbu testamenta ili ga je spriječio da to učini,

v) ko je uništio ili sakrio testament ostaviočev u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostaviočeve, kao i onaj ko je falsifikovao testament ostaviočev,

g) ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kome je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć i

d) onaj koji je umišljajno doveo ostavioca u stanje stalne nesposobnosti za sačinjavanje testamenta.

VI. Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud zapaža da se apelanticini prigovori u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba da postupa kao sud "četvrte instance", te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali jedinstven stav o pitanju osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su na osnovu izvedenih dokaza u postupku utvrđene činjenice koje su, prema ocjeni suda, bile ključne za odlučenje i da su primijenili odredbe materijalnog prava kojima je uređena konkretna oblast, to jest relevantne odredbe ZON-a kojima je regulirano isključenje nužnih nasljednika iz naslijeđa te uvjeti za punovažnost isključenja, kao i nedostojnost na nasljeđivanje (vidi tač. 8. i 10. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi ispitali prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji te da su jasno obrazložili zašto takvi prigovori nisu osnovani i ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u ovom parničnom postupku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da su apelanticini prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishodom parničnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelantici nije uskraćena bilo kakva procesna garancija prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, u obrazloženjima svojih odluka naveli jasne i relevantne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Apelantica smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelantica, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

VII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZON-a.

27. Ustavni sud također zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je tvrdnje o povredi ovog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ničega iz čega bi Ustavni sud mogao zaključiti da je do miješanja u pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.